– Bril, Bon i Keln – Travel Magazine

Bril, Bon i Keln

Bril, Bon i Keln

Tokom prve polovine jula prošle godine, otputovao sam u Nemačku do bivšeg glavnog grada Zapadne Nemačke, kao i obližnjeg Brila i Kelna, prvenstveno iz profesionalnih razloga, no pošto sam imao na raspolaganju i dosta slobodnog vremena iskoristio sam ga za razonodu. Do Brila sam stigao letom Beograd-Keln i sve vreme boravka bio sam smešten u hotelu sa tri zvezdice u Brilu koji sam koristio kao bazu sve vreme moga boravka. Bril je mali grad sa nešto manje od pedeset hiljada stanovnika (slično kao naš Sombor) i nalazi se otprilike između Bona i Kelna sa kojima je povezan S- i U- Bahn linijama. Tokom Hladnog rata Bril je, uslovljen blizinom tadašnjeg glavnog grada, služio kao mesto za prijem stranih državnika koji su dolazili u službene posete SR Nemačkoj. Tokom srednjeg veka Bril je služio kao sedište Nadbiskupa Kelna pa je tako čuveni Klement Avgust Bavarski tokom osamnaestog veka srušio tadašnji dvor koji je služio nadbiskupima i napravio plan za izgradnju dva nova dvora sada poznatih pod nazivom Schloss Augustusburg (kao glavni) i Falkenlust (kao tzv. rezervni) koji su od 1984. na listi UNESKO-ove svetske baštine. Dvorovi su izgrađeni u rokoko stilu koji je bio dominantan stil gradnje u tom periodu, no meni lično najlepši deo dvorskog kompleksa jeste bio dvorski park. Dvorski park je, inače, projektovao tada jedan od poznatijih francuskih pejzažnih arhitekata Dominik Žirar koji je osim ovog parka projektovao i park dvorca Belvedere u Beču. Iako impozantan park je trenutno relativno zapušten za nemačke standarde jer kako sam saznao pri pravljenju je korišćen jedan specifičan materijal koji nije lak za nalaženje u prirodi i usled toga se njegova rekonstrukcija odlaže godinama ali čak ni to ne umanjuje njegovu impozantnost, što se može videti iz priloženog. Pored dvorskog kompleksa u Brilu sam posetio i Muzej Maksa Ernsta u kojem se nalazi stalna postavka sa njegovim slikama i skulpturama koji vredi posetiti. Maks Ernst je inače bio nemački slikar, vajar, grafički umetnik i pesnik, a takođe i jedan od začetnika dadaizma i nadrealizma, no većinu života je proveo u Parizu, a tokom Drugog svetskog rata je bio i interniran u jedno malo mesto u Francuskoj. Muzej se nalazi u blizini dvora Augustusburg i Železničke stanice u Brilu i lako je dostupan i iz Bona i iz Kelna. Ono što bi nama moglo da bude zanimljivo je i to da Bril u svom gradskom jezgru poseduje i jednu originalnu pravoslavnu crkvu Svetog Jovana Krstitelja čiju je izgradnju tokom devedesetih finansirala mahom grčka emigracija ali je danas koriste osim grčke pravoslavne crkve i rumunska i ruska pravoslavna crkva.

Nakon Brila otišao sam u obilazak Bona. Bon je kao što sam već napomenuo bio glavni grad SR Nemačke tokom Hladnog rata i kako mi je jednom prilikom jedan nemačkki poznanik rekao izabran je da bude glavni grad upravo zbog toga što nije mnogo veliki (tek je dvadeseti po veličini u današnjoj ujedinjenoj Nemačkoj) jer se verovalo da će se kad tad sedište vlade vratiti u Berlin (što se nije u potpunosti dogodilo jer je u Bonu i dan danas locirano nekoliko ministarstva Vlade SR Nemačke). Bon ima oko trista hiljada stanovnika i malo je veći od Novog sada, no u stvarnosti on čini deo povezane Rajnsko-Rurske oblasti koja ukupno broji oko 11,5 miliona stanovnika. Do Bona sam stigao lokalnom S-Bahn železnicom (linija 18 vodi od Brila direktno do Hauptbahnhofa) odakle sam obišao prijatan centar grada (pešačku zonu) tzv. Altstadt, gde se u ulici Bonngasse nalazi rodna kuća Ludviga van Betovena ili kako ga nemci zovu u originalu – Bethofena, zatim ostatke starih gradskih kapija koji se nalaze na Botlerplatz-u i koji su savršeno uklopljeni u gradski ambijent (što vam govori o činjenici da su i stare kapije Grada Beograda mogle biti isto tako sačuvane), a nakon toga sam otišao U-Bahn-om do Muzeja Kunst und Ausstellungshalle der BR Deutschland koji se nalazi u Friedrich Ebert Allee prekoputa kojeg se nalaze u prijatnom i sređenom parku pored Rajne, bivša zgrada Vlade SR Nemačke (a današnji Kampus UN-a) kao i glavni toranj tj. sedište Deutsche Post-a koji je ujedno i najviša zgrada u Bonu sa visinom od 165 m. Do centra grada sam se vratio šetajući promenadom uz Rajnu gde me je nekoliko puta u toku polučasovne šetnje zadesilo nevreme sa gradom (inače sve vreme mog boravka vreme je bilo jako nepredvidljivo, što kažu da je tipično za taj deo Nemačke zbog blizine Atlantskog okeana). Po povratku u centar grada prošao sam kroz poznati Koblenzer tor koji je bio deo nekadašnje Palate, a sadašnjeg sedišta Univerziteta u Bonu i jako podseća na jednu od kapija na petrovaradinu kroz koju prolazi Beogradska ulica. Za kraj dana ostavio sam Poppelsdorfer Allee koja je koja je okružena stablima pitomog kestena, i kojom je prolazio prvi gradski tramvaj kog su vukli konji. Zajedno sa Palatom-današnjim sedištem Univerziteta postoji i Palata Popelsdorf, koja je izgrađena kao odmaralište nadbiskupa u prvoj polovini 18. veka. Ovu aleju preseca železnička pruga i glavna železnička stanica Bon, sagrađena 1883/1884 godine ispod koje se nalazi stanica mešovitog S- i U-Bahn-a sa koje sam se vratio do Brila gore pomenutom linijom 18.

Za kraj ostavio sam Keln kao najveći grad od ova tri koje sam posetio. Keln ili na nemačkom Köln, a do 1919. Cöln, prema lokalnom dijalektu Kölle, je jedan od najstarijih gradova na tlu Nemačke (dobio je status grada 50. godine nove ere kao glavni grad rimske provincije Donja Germanija) i najveći grad u nemačkoj saveznoj državi Severna Rajna-Vestfalija. Po površini i broju stanovnika Keln je četvrti grad u Nemačkoj, posle Berlina, Hamburga i Minhena. Nakon gotovo kompletnog razaranja u Drugom svetskom ratu, Keln je najvećim delom očuvao mrežu i nazive ulica, ali je arhitektonski gotovo u potpunosti izgrađen u stilu dominantnom 50-ih i 60-ih godina dvadesetog veka što možete videti na razglednicama koje se prodaju u centru grada. Do Kelna sam takođe stigao već pomenutom linijom 18 i prvo što sam obišao bila je glavna atrakcija grada – Kölner Dom (početak gradnje Kelnske katedrale je bio 1248. a dovršena je prema originalnom planu 1880. godine) danas treća najviša crkva na svetu i najveća turistička atrakcija Nemačke, a takođe se nalazi i na listi UNESKO-ve svetske baštine i za koji je potrebno da se udaljite od glavnog ulaza i do 150 metara ukoliko imate prosečan amaterski fotoaparat ili ako slikate mobilnim telefonom, kako bi vam u kadar stala cela katedrala od podnožja pa do vrha. Keln se nalazi na obali reke Rajne kao i Bon, a dve strane grada spaja sedam mostova od kojih je sa najvećim prometom turista pešačko železnički most Hohenzoelernbruecke, čija je ograda u potpunosti zatrpana ljubavnim katancima, preko kojeg sam i ja prešao pešice do KoelnTriangle-a sa kojeg puca neverovatan pogled i sa kojeg se vidi najčešće fotografisani gradski pejzaž korišćen na razglednicama i na TV reportažama RTL-a čije se sedište nalazi nedaleko odatle. Keln je poznat i po Kölsch pivu kojeg sam probao u restoranu Gaffel am Dom koji se kao što mu ime kaže nalazi na samom trgu pokraj katedrale, gde mi je jedan od konobara rekao da su Nemci izuzetno osetljivi što se tiče marki piva i da su u tom pogledu lokal patriote i da će se svaki od njih naljutiti ukoliko u nekom od gradova gde postoji pivara tražite marku piva iz drugog grada, a najverovatnije je neće ni imati u ponudi. Inače isti konobar me je pozvao da dođem u posetu u februaru jer kako kaže tada je najzanimljivije u gradu jer se održava poznati karneval. Osim toga, posetio sam i Schokoladenmuseum na poluostrvu nekadašnje carinarnice pored kojeg se nalaze i tri novoizgrađene moderne zgrade Kranhaus koji su deo projekta renoviranja izgleda gradskog priobalja, dakle nešto poput ideje Beograda na vodi. Posle toga obišao sam i Gross St. Martin Kirche koja je najstarija romanička crkva u gradu i pored kojeg se nalazi mnoštvo zaostavštine iz rimskog doba. nakon toga put me je naneo u dva muzeja, Museum Ludwig koji se nalazi na istom platou gde je i Kolner Dom i Wallraf-Richartz-Museum nedaleko od tog centralnog platoa, nakon čega sam završio svoju posetu Nemačkoj i automobilom otišao do Aerodrom u Diseldorfu odakle me je čekao let za Beograd.

Sve u svemu bilo je lepo i novo iskustvo za mene i nadam se da će me jednog dana put ponovo navesti u taj deo sveta jer su tamošnji ljudi jako prijatni i ljubazni, a njihova hrana i piće su kao što i svi mi koji smo bili u Nemačkoj, znamo, uvek na nivou.

Podelite ovaj članak...
0Shares

Author: Đorđe Radinović Kapralović

Podelite ovaj članak...

Pošaljite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *