Evropa – Putovanje kroz Valensiju i Andaluziju – Travel Magazine

Putovanje kroz Valensiju i Andaluziju

Putovanje kroz Valensiju i Andaluziju

Valensija u vreme Fajasa (Fallas) vrvi od ljudi, ulice su zatvorene za saobraćaj i krcate tezgama na kojima se prodaju poslastice od prženog testa poput ćurosa (churros), koji mogu da se jedu i potopljene u toplu čokoladu.

Festival se održava u znak sećanja na sv. Josifa, zaštitnika stolara, i 2016. stavljen je na Uneskovu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa. Naziv festivala potiče od latinskog fax (baklja). Ovaj običaj datira iz srednjeg veka, kada su zanatlije palile polomljene premete i komade drveta da obeleže prolećnu ravnodnevicu. Stolari su palili daske na kojima su držali sveće tokom zime, ali je crkva uticala na to da se datum spaljivanja ovih dasaka podudari sa festivalom sv. Josifa, zaštitnika stolara. Daska se oblačila u osobu, i te daske su bile prve lutke.

Fajas, Valensija

Sve do početka 20. veka, Fajas su bile drvene kutije sa 3-4 voštane lutke obučene u tkaninu. Zatim su umetnici počeli da koriste karton, polistirensku penu i plutu. Latinski, odnosno rimski običaj paljenja vatre da se označi dolazak proleća postao je vremenom satiričan i ironičan, i u svojoj suštini antiklerikalan.

Gradom prolaze fajeri (fallers). Muškarci nose na glavi marame, dok na nogama imaju dokolenice i espadrile. Žene su odevene u široke haljine ukrašene čipkom, a kosa im je upletena u pletenice kružnog oblika i zlatnim ukrasima pričvršćena uz glavu. Naši prijatelji iz Valensije, Cesar i Rosana, sa kojima krstarimo glavnim ulicama grada, kažu nam da je posebna čast učestvovati u Fajasu i da tradicionalni kostimi koji su za to potrebni koštaju i po nekoliko hiljada evra. Za vreme petodnevnog festivala koji se završava 19. marta, pleh orkestri na ulicama sviraju tradicionalnu muziku, nebo krase vatrometi, a vernici darovima u obliku cveća prekrivaju ogromnu statuu Bogorodice ispred glavne gradske katedrale na trgu Placa de la Mare de Deu. Festival se završava na trgu Porta de la Mar gde se održava La Crema, odnosno spaljivanje glavne lutke, falla, ispred gradske skupštine. U svim kraljevima grada nekoliko metara od glavne lutke postoji i falla infantil za decu, koja se pali u 10 uveče, dok se glavna lutka spaljuje u ponoć.

Glavna lutka na trgu Porta de la Mar, Valensija

Uprkos velikoj gužvi, uživamo u šetnji po starim valensijanskim ulicama sa zgradama u mediteranskom stilu i balkonima od kovanog gvožđa, mnoštvom kafića i restorana. Prisustvujemo paljenju jedne manje lutke, a zatim uz buku petardi, žurimo na poslednji voz koji nas vozi u Quart de Poblet, zaseban gradić izgrađen još u doba Rimljana. On je u srednjem veku bio poprište bitke koju je protiv Almoravida poveo Rodrigo Diaz de Vivar, poznatiji kao El Cid. Izgrađene u zlatno doba istorije Valensije u XIV veku, kule Seranos i dalje čuvaju ulaz u stari deo grada.

U novijoj istoriji, nakon velike poplave 1957. u Quart de Pobletu je započela izgradnja tzv. Južnog plana koji je podrazumevao izmeštanje toka reke Turije tako da više ne protiče kroz Valensiju. Mostovi koji su ranije spajali obale reke, sada se pomalo sablasno uzdižu iznad ogromnog gradskog parka izgrađenog ispod njihovih lukova. Od metro stanice Alameda pešačimo pored Palate muzike (Palau de la Musica de Valencia) do Grada umetnosti i nauke (Ciutat de les Arts i les Ciencies) čiji je glavni arhitekta bio Santjago Kalatrava, i sam rodjen u Valensiji. Kalatrava je većinu građevina projektovao tako da podsećaju na skelet neke životinje, dinosaurusa ili praistorijske ribe. Najznačajnije građevine su Hemisfera, u obliku oka, Muzej nauke i Okeanografski muzej, koji sa 42 miliona litara vode i 45.000 morskih stvorenja predstavlja najveći akvarijum u Evropi.

Grad umetnosti i nauke, Valensija

Ispred muzeja probamo tradicionalni osvežavajući napitak orćata (orxata) koji se pravi od neke vrste oraščića sa dodatkom mleka i cimeta. Pored raznobojnih meduza, najrazličitijih vrsta riba i kornjača, ovde se mogu videti i ajkule, pingvini, a posebno zanimljivi su kitovi beluge koji mogu da budu dugi i do pet metara. Okeanografski muzej sadrži i delfinarijum gde dresirani delfini izvode svoje tačke sa posebno obučenim osobljem.

Od Valensije sada treba preći 400 km puta do Granade, smeštene ispod Sijera Nevade, u dolinama reka Daro i Biro. Put nas vodi kroz suncem spaljene predele Andaluzije, koji su zbog neobično hladne zime na nekim mestima prekriveni tankim snegom. Kraj je marta, ali je večernja temperatura u Granadi samo 4 stepena.

Smešteni smo u staroj četvrti Albajsin u jugoistočnom delu Granade sa uskim krivudavim uličicama koje datiraju još iz vremena mavarske dinastije Nasrida. Kuće u Albajsinu su okrečene u belo, ukrašene keramičkim pločicama i divnim balkonima od kovanog gvožđa. Albajsin gleda na Alhambru koja noću, čudesno osvetljena, predstavlja prizor za pamćenje.

Albajsin, Granada

Alhambra (na arapskom Qalat Al-Hamra) znači crvena tvrđava. Originalno je sagrađena krajem 9. veka na ostacima rimskog utvrđenja, na čijim je ruševinama u 13. veku nasridski emir Muhamed ben Al-Ahmar sagradio sadašnju palatu i zidine. Početkom 14. veka, granadski sultan Jusuf I pretvorio ju je u kraljevsku palatu. Po završetku ponovnog osvajanja, Rekonkiste, koju je sproveo katolički kraljevski par – Ferdinand i Izabela, 1493. godine, Alhambra je postala njihov dvorac i palate su delimično izmenjene u renesansnom stilu. Pad Granade označio je kraj muslimanske vladavine u Španiji, iako je muslimanska manjina opstala sve do 1609. kada su Mavari najzad proterani iz Španije.

Mavarski pesnici opisivali su Alhambru kao „biser optočen smaragdima“ zbog boje njenih zidina i šume koja je okružuje. Park Alameda de la Alhambra, koji je deo kompleksa, prepun je ruža, drveća narandže i mirte, kao i engleskih brestova koje je doneo vojvoda Velington, zbog čega ceo kompleks odiše mirom i nekom skoro religioznom meditativnošću. Vrtovi i unutrašnja dvorišta Alhambre po atmosferi podsećaju na klostere katoličkih samostana u kojima bi se čovek mogao susresti sa sopstvenom dušom. Ibn-Arabi, arapski filozof, sufi mistik i pesnik iz Al-Andaluza, govorio je da je „čežnja zlatna nit koja spaja Tvorca i stvoreno“. I ta centralna ideja, ta čežnja čoveka za duhovnim uzdizanjem i mističnim spajanjem sa bogom dobila je svoj moćni izraz u arhitekturi Alhambre, njenim nežnim lukovima koji streme ka nebu, fontanama i bazenima u kojima se građevina ogleda, kaligrafskim natpisima upletenim u geometrijske šare, kao i tavanicama izrezbarenim tako da podsećaju na zvezdano nebo i kosmičke mandale. Ovi ornamenti uglavnom su načinjeni od gipsa. Arapi su koristili keramičke mozaike (alicatado) za oblaganje donjih delova zidova. Slične šare se koriste i za drvene tavanice (alfarje). Prozračni ukrasi od belog alabastera nalik na čipku, kao i inovacije koje su Mavari koristili za ukrašavanje svodova kupola nalik na košnicu (tzv. muqarnas), u suprotnosti su sa grubom i jednostavnom spoljašnjošću građevina.

Keramičke i gipsane dekoracije, Alhambra, Granada

Sneg koji se topi sa vrhova Sijera Nevade se preko zasvođenog svoda istočnog kraja kule Torre del Agua dovodi do tvrđave putem složenog sistema cevi i rezervoara koji stvaraju mešavinu svetlosti, zvuka i površine. Na zapadnoj strani nalazi se Alkasaba, utvrđenje podignuto kako bi se zaštitile post-rimske oblasti, današnji centar i Garnata al-Yahud (jevrejska četvrt, današnji Realeho) i mavarsko naselje Albajsin. Glavni ulaz se nekada nalazio kod kapije Puerta de la Justicia i izlazio je na veliki suk tj. tržnicu koja gleda na Alkasabu. Od kapije Puerta del Vino vodila je ulica Real koja je delila Alhambru na južni, rezidencijalni deo sa džamijama i hamamima i severni, veći deo, sa nekoliko palata i velikim vrtovima s prelepim pogledom na Albajsin.

Kraljevski kompleks, odnosno Palate Nasrida, sastoji se od tri dela: Meksuara, Seralja i Harema. Meksuar je najstarija dvorana u dvorskom kompleksu, skromno dekorisana, u kojoj su smeštene prostorije za vođenje poslova i administracije. Tavanice, podovi i ukrasi izrađeni su od tamnog drveta i u oštrom su kontrastu sa belim gipsanim zidovima. Meksuar je u doba mavarskih vladara služio i kao sudnica i sadržao prostoriju zaštićenu rešetkama u kojoj je boravio sultan i pratio suđenja. Na izlazu iz dvorane nalazi se bašta sa fontanom i čuvenom Zlatastom sobom čija je fasada divno ukrašena keramičkim pločicama i finom gipsanom dekoracijom.

Fasada Zlatne sobe, Alhambra, Granada

Seraljo, sagrađen tokom vladavine Jusufa I u 14. veku, sadrži Dvoršte mirti iz koga se ulazi u Dvoranu ambasadora, prestonu dvoranu u kojoj je sultan primao važne goste i koja zauzima celu kulu Komares. Enterijer karakterišu dado paneli – izrezbarene gipsane oplate, yeseria – tehnika graviranja gipsa u geometrijske i islamske motive koju su koristili španski Mavari, azulejo – ukrašene i glazirane keramičke pločice, kao i izrezbareno drvo, odnosno kedrovina. Donji deo zidova prekriven je pločicama zelene, žute i tamno plave boje, dok se iznad njih nalaze gipsani ukrasi koji prekrivaju svaki pedalj zidova. Fino izrezbarena štuko dekoracija u obliku geometrijskih šara ili biljaka prepliće se sa pesmama i stihovima iz Kurana. Reči „Samo je Bog pobednik“ ponavljaju se 9.000 puta u Alhambri, ali su tako diskretno ispisane da se teško mogu razlikovati od oblika sa kojima se prepliću.

Mavari su koristili i tehniku artesonado tj. bogato ukrašene plafone od drveta ili kamena. Raskošno ukrašena tavanica Dvorane ambasadora načinjena je od 8.000 malih drvenih komada kedrovine sastavljenih u mozaik koji podseća na istočnjačku mandalu sa pravilno raspoređenim ukrasima u obliku zvezda i sazvežđa, koja predstavljaju sedam nebesa u islamu i na najbolji način ostvaruju svoju svrhu približavanja čoveka Bogu.

Pored kedrovine, Mavari su upotrebljavali još jedan veoma skup materijal, lapis lazuli, dragi kamen koji se mleo u prah i koristio kao pigment za bojenje. Gipsani ukrasi na tavanici palate Jusufa I i danas su obojeni živopisnom plavom bojom ovog minerala.

Na sredini pravougaonog Dvorišta mirti nalazi se bazen sa vodom, dugačak tridesetak metara i oivičen mermerom. Voda je bila važan element u svakodnevnom životu mavarskih vladara. Služila je za ritualna pranja, molitve, fontane, bazene i održavanje biljaka, a dovođena je iz reke Daro, šest kilometara uzvodno. Pored toga, zvuk vode, bazeni u kojima se reflektuju građevine i bujno rastinje doprinosili su utisku „raja na zemlji“ koji su graditelji Alhambre želeli da proizvedu.

Dvorište lavova dugo je 35 metara i okruženo niskom galerijom koja stoji na stotinu mermernih stubova. Na svakoj strani dvorišta nalazi se istureni paviljon, sa filigranski ukrašenim zidovima i lakim zasvođenim krovom. Prostor oko fontane ranije je bio raskošna bašta, ali je radi očuvanja zdanja zamenjen mermernim pločama. Stubovi koji podupiru galerije i krov su neravnomerno raspoređeni, vitki i zasvođeni lukovima bogato ukrašenim arabeskama. U sredini dvorišta nalazi se čuvena Fontana lavova, izrađena od alabastera, koju drži 12 lavova, simbola snage, moći i vladanja.

Brojne atraktivne destinacije upoznajte ovde.

Dvorište lavova, Alhambra, Granada

Dvorište je podeljeno na četiri dela koji simbolizuju četiri strane sveta. Iz fontane ističu četiri potočića, koji predstavljaju četiri rajske reke. Celo dvorište je zapravo arhitekturna predstava raja, gde bašta, voda i stubovi formiraju konceptualno jedinstvo. Šuma vitkih stubova predstavlja palmino drveće u oazi koje je u uobrazilji Nasrida bilo duboko povezano sa rajem. Sunčeva svetlost nejednako osvetljava stubove i te kolonade uhvaćene u igri svetlosti i senke stvaraju atmosferu neke metafizičke nepromenljivosti poput one prisutne na De Kirikovim slikama. Na obodima fontane ispisane su reči pesme Ibn Zamraka: „Fontana je Sultan koji svojom milošću prožima sve svoje podanike i zemlje poput vode koja natapa vrtove“.

U Dvorcu lavova nasridska umetnost dostiže svoj puni sjaj. Smenjivanje svetlosti i senke, žuborenje vode, intenzivne boje i raskošna dekoracija doprinose utisku čulnosti i harmonije kojima palata odiše. Jedna od najlepših odaja u dvorcu je Soba dve sestre koja je naziv dobila po dva velika kamena bloka koja čine deo poda. Na mermernom podu nalazi se malena fontana i kanal kojim voda stiže do Dvorišta lavova. Najlepši deo sobe je ipak svod ukrašen ornamentima u obliku košnice nalik na cvet. Svetlost ulazi kroz male bočne prozore i zajedno sa finim gipsanim ukrasima na zidovima stvara utisak prozračnosti i eteričnosti.

Ispred Sobe dve sestre nalazi se soba Abenserahes. Veruje se da su ovde pogubljeni članovi plemićke porodice Abenserahes mada istoričari na mogu da utvrde koji vladar je naručio pogubljenje. Legenda kaže da se jedan od plemića Abenserahes zaljubio u neku od princeza iz kraljevske porodice i da su ga uhvatili dok je pokušavao da se popne do njenog prozora. Sultan je u besu naredio da se cela porodica zatvori u ovu sobu i pobije. Veruje se da su tamne mrlje na fontani zapravo tragovi zločina.

Park u Alhambri, Granada

Obilazak Alhambre završavamo posetom Heneralifeu (na arapskom Jannat al-Arif odnosno Bašta arhitekte), letnjikovcu nasridskih vladara koji je sagrađen u 13. veku, ali je kasnije renoviran. Zdanja Heneralifea su jednostavna, bez suvišnih ukrasa, prepuna mirisnih vrtova, fontana i bazena. Čini se da cela ova građevina sa svojim krhkim stubovima, čipkastim dekoracijama, impresivnim kupolama, odajama ispunjenim toplom svetlošću, kaligrafskim natpisima ispisanim kufskim pismom, izvorima iz kojih žubori voda i raznolikim rastinjem ne samo da spaja umetnost i život, već na najbolji način svedoči o Ibn Arabijevoj ideji o jedinstvu sveg postojanja, Tvorca i stvorenog, čoveka i Boga. I zaista, Alhambra, sa svojim zlatnim sobama, istančanim stilom bez ijednog viška, bez preticanja, jednostavne spoljašnjosti, a bogate unutrašnjosti, sva treperi od čežnje „uspavanog Tvorca da se probudi u srcu čovekovom“.

Iz Alhambre se spuštamo nizbrdo u srce Granade. Sa nekoliko lepih centralnih trgova prepunih kvalitetnih poslastičarnica i restorana i živopisnim ulicama sa začinima, čajevima i second-hand radnjama, Granada je veoma zanimljiv gradić. U Albajsinu, gde stanujemo, sa jednog vidikovca, vidi se Alhambra kao na dlanu. Zidovi crvene tvrđave presijavaju se na večernjem suncu. Ulični svirači sviraju melodije Gypsy Kings-a i vraćaju nas iz nostalgične mavarske u današnju vrelu, dinamičnu i strastvenu Španiju, kolevku flamenka i gitare.

Put nas dalje vodi upravo na mediteransku Obalu sunca, u Malagu, koja je raj za ulične svirače. Ima ih svuda, a dolaze iz raznih zemalja. Tu, pored gradske katedrale svira i moj prijatelj Ivan iz Beograda. Kaže da još uvek nema papire, ali se nada da će ih srediti. Jedemo tapase u jednom baru i pridružuje nam se njegov prijatelj muzičar Anhel koji nas počasti pesmom na svojoj flamenko gitari. Anhel je zapravo španski Ciganin i svira za sve pare široko se osmehujući, dok iz svakog akorda govori strast prema životu. A život na španski način, to su prepuni barovi i restorani, kasni izlasci i večere uz vino, a posebno je zanimljivo što u izlascima i sveopštem hedonizmu naročito uživa starija populacija.

Plaza de Toros, Mihas

U Malagi se zadržavamo do večeri, a noćimo u Mihasu (Mijas), tipičnom andaluzijskom „belom selu“ sa kućama okrečenim u belo, balkonima od kovanog gvožđa, uskim popločanim uličicama i obaveznom koridom. Korida je zakonom zabranjena u Kataloniji, ali se borbe bikova održavaju svuda po Andaluziji, obično kao deo festivala. Raskošnija od ove koride je ona u Rondi, mestu stotinak kilometara udaljenom od Malage. Borbe bikova u Rondi održavaju se jednom godišnje u čuvenoj Plaza de Toros, najstarijoj koridi u Španiji. Porodica Romero iz Ronde čuvena je po svojim toreadorima koji su prvi počeli da koriste ogrtač kao i posebno osmišljen mač kojim matador ubija bika.

Američki pisac Ernest Hemingvej i britanski režiser i glumac Orson Vels često su boravili u Rondi, u starom delu grada koji se naziva La Ciudad. U svom romanu Za kog zvono zvoni Hemingvej je opisao pogubljenje nacionalista od strane republikanaca početkom Španskog građanskog rata. Ono je navodno inspirisano ubistvima koja su se desila u Rondi, kada su republikanci bacali nacionaliste sa vrhova klanca El Taho. Klanac je izdubila stalna erozija reke Guadalevin i potoci koji se slivaju sa snežnih vrhova Sijera Nevade. Ono što čini ovaj klanac još impozantnijim je most Puente Nuevo koji spaja obale reke iznad klanca, na nekim mestima dubokog i do 120 metara.

Ronda je bila i jedno od poslednjih utočišta španskih Mavara koji su posle Rekonkiste bili izloženi stalnim progonima. Mavari su morali ili da napuste Iberijsko poluostrvo bez ičega ili da se pokrste. Oni koji su prešli u hrišćanstvo zvali su se Moriskos. Arapski jezik nije smeo da se govori, mogli su da se kreću samo uz posebne dozvole, a vlasti su na mavarsku trgovinu nametnule ogromne poreze. Posle pobune pokrštenih Mavara iz Ronde, kada su Španci pretrpeli težak poraz, kralj Filip II naredio je da se svi Moriskosi proteraju.

Brojne atraktivne destinacije upoznajte ovde.

Ronda

Posle Ronde uputili smo se ka Sevilji udaljenoj stotinak kilometara. Tamo smo stigli predveče, bez ideje gde bismo prespavali. Na sreću, u centru grada nađemo sobu u hostelu za „samo“ šezdeset evra. U Sevilji je uvek sezona i grad vrvi od turista.

Sledećeg jutra posetimo most Izabele II preko reke Gvadalkivir. Sa druge strane je četvrt Trijana koja datira još iz vremena Rimljana, a moguće je da je dobila naziv po caru Trajanu. Sa desne strane mosta nalazi se kapela El Carmen, izgrađena u neo-mudehar stilu dvadesetih godina prošlog veka. Pored nje je i pijaca Trijana izgrađena na temeljima tvrđave Kastiljo San Horhe, gde se do 18. veka nalazilo sedište španske inkvizicije. Trijana je ranije uglavnom bila naseljena moreplovcima i grnčarima, igračima flamenka i toreadorima, kao i velikom romskom populacijom koja je raseljena tokom sedamdesetih. Danas je u Trijani ostalo vrlo malo Roma koji su zaštićeni zakonom kao kulturno i etnografsko nasleđe. Subota je i lepo odevene porodice vode decu u crkvu, dok mi doručkujemo tradicionalne sendviče sa sirom i šunkom u centru Trijane. U mnogobrojnim radnjama prodaju se haljine za flamenko, a duž ulice Betis nalazi se mnoštvo barova i restorana. Početak je Svete nedelje i već su u toku pripreme za procesije koje se održavaju u ovoj ulici.

Most Izabele i Ferdinanda, Sevilja

Metropol Parasol, najveća drvena konstrukcija na svetu, nalazi se na trgu La Encarnacion i sastoji se od šest struktura u obliku džinovskih pečuraka. Sa vrha ove konstrukcije pruža se fantastičan pogled na krovove Sevilje. Inspiracija za ovu građevinu bili su svodovi Katedrale u Sevilji koju ne uspevamo da vidimo jer se zbog početka Svete nedelje sve ranije zatvara.

Katedrala, posvećena Bogorodici, sagrađena je na mestu bivše džamije, koja je posle Rekonkiste pretvorena u hrišćanski hram i najveću crkvu u gotskom stilu na svetu. Nekadašnji minaret, La Hiralda, graditelji su pretvorili u zvonik katedrale i jedan od simbola grada. Možemo da vidimo samo jednu od 80 kapela katedrale, veličanstveno ukrašenu zlatom i srebrom. Katedralu krase i dela slavnog Murinja, a tu su sahranjeni i mnogi čuveni Španci, uključujući Kolumba.

Alkasar, palata mavarskih vladara sagrađena u mudehar stilu, nalazi se naspram Katedrale. Ipak, i Alkasar i Španski trg čije smo osvetljene građevine, mostove i fontane uspeli da vidimo samo na kratko, ostaju svakako za neki drugi put, neku novu posetu ovoj strastvenoj zemlji, čiju neprepričljivu suštinu ipak najbolje dočarava njena muzika.

Metropol Parasol, Sevilja

A muzika Al-Andaluza je flamenko. Nastao u 16. veku kao mešavina ciganske i narodne andaluzijske muzike, flamenko ostaje misterija. I sam naziv ovog žanra, koji je istovremeno ples, sviranje, pevanje i pljeskanje rukama, nejasnog je porekla. Moguće je da ima veze za flamingosima na koje igrači zbog svojih ritmičkih pokreta podsećaju ili potiče od moriskosa i izraza fellah gueir što znači seljak bez zemlje jer moriskosi nisu imali zemlju koju bi mogili obrađivati, dok drugi smatraju da potiče iz Flandrije, ili se tako zove zato što su Cigani nazivani Flamancima zbog svoje strastvene i plahovite prirode. Kako god bilo, flamenko je izraz bola, i često govori o ljubavi, zločinu, gubitku. Lokali Los Cafe Cantantes otvoreni krajem 19. i početkom 20. veka spojili su andaluzijske i ciganske pevače, jer iako se flamenko svira na posebnoj flamenko gitari koja je uža i lakša, te daje veoma svetao zvuk, i pleše na veoma ponosan i ekspresivan način, njegova duša je pesma i njena jedinstvena emocija. Strastveni, nežni, zavodljivi, ćudljivi ritmovi flamenka obraćaju se slušaocu koji može da ih razume. Ima tu zvuka talasa, nekog unutrašnjeg naboja, drame, nečeg vulgarnog kao što je zločin, ali i očaja i duboke, ljudske tuge.

Još jedan izraz koji se povezuje sa flamenkom jeste duende. Označava povišeno stanje emocija, a potiče od naziva za vilenjaka u španskoj i latinoameričkoj kulturi. Duende je naš fizički, odnosno emocionalni odgovor na umetnost. Ono zbog čega se naježimo, zbog čega jecamo ili se smejemo. To je glas naroda, otelovljenje našeg ljudskog stanja, radosti i patnje.

Katedrala, Sevilja

Federiko Garsija Lorka je prvi razvio estetiku duendea u svom predavanju naslovljenom „Teorija i funkcija duendea“. Duende je duh zemlje koji pomaže umetniku da shvati ograničenja inteligencije, koji ga suočava sa smrću i pomaže mu da stvori upečatljivu, jezovitu umetnost. Duende nije stil, veština, talenat ili dar muza, duende je sila, ali sila koju treba savladati, sa kojom se treba izboriti, duh koji obuzima i izvođača i publiku, to nije stvar sposobnosti, već nešto što potiče iz peta, iz krvi i predstavlja izraz spontanog stvaranja. „Sve što ima crnog zvuka u sebi poseduje duende“, citira Lorka ciganskog pevača flamenka Manuela Toresa. To je „misteriozna sila koju svi osećaju, ali nijedan filozof ne može da objasni“, ono što pesmi daje osećaj autentičnosti, neponovljivosti, čudesnosti.

I ta iracionalnost, čulnost i svest o smrti sa tračkom dijaboličnog otkrivaju nam se pod prstima velikih majstora flamenka poput Dijega del Gastora, Manola Sanlukara, Vićentea Amiga, Manuela Monine ili Paka de Lusije. To je duh Španije, neumorna strast prema životu i želja da se izgara, pleše, satire, dok sunce prži ravnicu, grožđe zri, suknje se zadižu i kastanjete pucketaju.

Brojne atraktivne destinacije upoznajte ovde.

Podelite ovaj članak...
0Shares

Author: Danica Dimitrijević

Podelite ovaj članak...

3 Komentara

  1. Bravo Danice,

    predivan tekst o predivnim područjima!

    Pošaljite odgovor
  2. Stilski izuzetno lepo napisana reportaža sa mnogo podataka i zanimljivih zapažanja.
    Kamo sreće da je više ovako talentovanih autora!

    Pošaljite odgovor
  3. Fino podsjecanje. Bio sam na svim tim mjestima, osim u Rondi. Voznja izmedu gradova je takode dobra. Dobri autoputevi, bez ikakve guzve. Zanimljiva su brda i brda i jos stotine brda maslinjaka. Mislim da se nalaze na putu od Malage prema Sevilji. Preporucujem da se kupi dnevna karta za turisticki autobus koji obilazi grad. Svaki veliki grad u Spaniji ga ima i to je najlaksi nacin da se vidi sve. S istom kartom ulazite u autobuse iste boje, koji naidu svakih pola ili sat, zavisno od doba dana, mislim.

    Pošaljite odgovor

Pošaljite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *