– Svetinje Hercegovine – Travel Magazine

Svetinje Hercegovine

Svetinje Hercegovine

‘Šta se nalazi iza tako moćnih stijena što se naslanjaju na Jadransko more?’, pitali bi putnici u dalmatinskim mjestima.

‘Krš i Hercegovina’, jednostavno bi odgovorili domaćini. Hercegovačkom kršu i suncu čovjek se predao i živi, u toj oazi najvećih i najljepših kontrasta i izazova, čija je razlika osjetna i zove se – ljepota. Kada misliš da je vidiš pretvori se u zvuk cvrčka, kada misliš da je čuješ pretvori se u sliku sunca.’

Kad se osvrnem iza sebe toliko putovanja, buđenja u mnogim gradovima, pogleda sa najlepših planinskih vrhova, bezbroj koraka nekim dalekim ulicama ali neka putovanja se jednostavno ne mogu ni sa čim uporediti, ona su posebna i najdraža. Ovim redovima želim da jedno takvo prenesem na papir ali znam da sve one lepe emocije i osećanja neću uspeti jer ona ne mogu da se pretoče u reči. Za svako putovanje sam imala jak razlog i neizmernu želju pa je tako bilo i ovog puta- posle ću shvatiti da se nije desilo slučajno. Pređoh oko 600km ka jugu tog vrelog leta i stigoh u sunčanu Hercegovinu. Pogled na njen najlepši grad nikoga nije ostavio ravnodušnim pa ni mene. Grad na Trebišnjici, ponosno je stajao okupan suncem i sačekao me sa osmehom. Trebinje – ponos Hercegovine, rodni grad Dučića, zavičaj Svetog Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog, grad dobrih ljudi velikog srca – želela sam da ga upoznam, da saznam toliko toga što nisam znala. Kada smo planirali put u Beogradu dogovorili smo se da ćemo ovaj put obići hercegovačke manastire iako smo znali da je za to potrebno mnogo više vremena od nekoliko dana ali koliko stignemo – pomislih. Ustali smo rano kao i obično, razmenili savete i osmehe uz prvu jutarnju kafu i krenuli da se poklonimo svetinjama. Odlučila sam da prvo obiđemo manastir Duži koji se nalazi na desetak kilometara od Trebinja. Nisam slušala druge, slušala sam srce i sećala se reči prijatelja koji su me ovde prvi put doveli i nisam pogrešila – stigli smo u manastir tačno na vreme a vreme je uvek pravo. Otškrinuh kapiju i zakoračih u dvorište –u tom trenutku sve je postalo drugačije i sve je imalo smisao. Dočekaše nas monahinje i rekoše da se izvinjavaju što igumanija danas ne može da priča sa nama ali da su one tu za sve što nam treba. Skoro svi su ovde prvi put sem nas nekoliko pa su se monahinje beskrajno potrudile da objasne značaj manastira i sve ono što je bitno u vezi njega. Podignut je između XVI I XVII veka i posvećen je Pokrovu Presvete Bogorodice. Manastir Duži je bio metoh manastira Tvrdoš odakle mitropolit i monasi prelaze 1695. godine. Tvdoški monasi obnavljaju i proširuju manastir kome daju ime Duži koje nosi i danas. Njegov značaj je utoliko veći kada se zna da je bio središte hercegovačke mitropolije sve do ukidanja Pećke patrijaršije 1776. god. Uskoro u razgovoru saznajemo da se u manastiru nalazi čestica časnog krsta. Posle obilaska crkve na stolu nas dočekaše kolači i sok – kao i prošli put samo je vreme toplije. Nebo bez oblaka, tišina i blage reči monahinje koje su krepile dušu a njen osmeh govorio je sve. Toliko joj je bilo drago što smo tu, želela je da nam pokloni sve svoje vreme i dobrotu ali morali smo dalje. Silno se obradovala kad sam joj rekla da ćemo danas obići i ostale manastire u kraju. Blagoslovila nas je i krenusmo ka Zavali. Okrenula sam se i pogledala još jednom kamene zidove koji su grejali dušu kao i zimus. Ubrzo stigosmo u manastir Zavalu koji je stajao na uzvišici u podnožju brda Ostrog i kao da bdije nad celim krajem – a sigurna sam da je tako. Crkva posvećena Vavedenju Presvete Bogorodice jednim delom je uvučena u pećinu i datira iz XIII veka. Unutrašnjost manastira oslikao je hilandarski monah Georgije Mitrofanović daleke 1619. godine. Upravo ovde zamonašio se naš svetitelj

Sveti Vasilije Ostroški i čudotvorac Tvrdoški – Slava mu i milost! Htela sam da čujem svaku reč od monaha, da zapamtim svaki podatak ali osećanja su bila jača. Unutrašnjost manastira je verno čuvala prošlost i bila svedok burne istorije. Svaka freska je imala posebnu vrednost i svaka reč u vezi nje je bila blagoslov . Nisam htela da izgubim nijedan trenutak, a znala sam da ne mogu da zaustavim vreme. Popeh se do isposnice i ubrzo shvatih da nemam pravo da idem dalje, da naši koraci nisu dostojni ovog svetog mesta. To niko nije morao da mi kaže, jednostavno sam to znala. Iako smo monaha prekinuli u dnevnim obavezama nije žurio. Proveo nas je kroz ceo manastir i zatim pozvao na okrepljenje- ‘Red je’, reče a za to se ovde uvek znalo. Posedali smo u hlad ispod vinove loze da se odmorimo od vrućine i ja se za trenutak izdvojih od drugih. Naslonih se na zid i pogledah u daljinu, želela sam da pogledom obuhvatim sve planine ispred sebe, svaki kamen i da taj pogled ponesem sa sobom. Pozvali su me da krenem i trgoh se iz tog trenutka koji je imao neku neopisivu snagu i poruku. Zahvalismo se na svemu, poklonismo se još jednom i obećasmo da ćemo ih opet obići ako Bog da jer imamo i koga. Odoleo je mnogim iskušenjima, teškim vremenima, bio utočište svakome ko mu je stizao i uvek će i biti. Svi pomisliše da ćemo sad obići manastir Tvrdoš ali ‘Ne još’- rekoh, ‘Jedno mesto moram obići.’ Vozač je znao na šta sam mislila i nasmejao se. Sunce se polako dizalo iznad Hercegovine ali ova svetlost je dolazila iz obližnjeg sela na obodu Popovog polja – iz Mrkonjića. Nađosmo se na ulazu u malo selo od 15-tak stanovnika, ali to selo je bilo odabrano da nam podari velikog svetitelja i dobročinitelja – Svetog Vasilija i zato je najveće na svetu. Mala crkva od belog kamena, puna topline stajala je naslonjena na staru ispucalu kostjelu i kao da su čuvale jedna drugu. Uđosmo tiho da se poklonimo svetinji, svak u svojoj molitvi i kao da niko nije hteo da dira u tišinu koja je toliko govorila. Ljudi su bili oduševljeni jer nisu očekivali da ih ovde dovedemo i ja sam bila tako srećna videvši njihovu radost. Ispred same crkve Neđo nam je pričao o životu Svetog Vasilija, znao je svaki detalj, svaku pojedinost, kao da priča svoju priču. Predrag nas podseti da treba da krenemo ako mislimo da obiđemo ono što smo planirali za danas, a ja sam ih pustila da idu i sela na klupicu ispred crkve. Pogledala sam na široko polje iznad kojeg su se dizale krševite planine i u tom trenutku osetila nešto što nisam dugo, dugo – da sam ponovo kući. Taj kamen draži od ičeg, što me čini najsretnijom i ponosnom. Podigoh pogled ka crkvici i zahvalih se svecu što sam ovde, što sam privilegovana, poželevši da se opet vratim. Zahvalih se Neđi na razglednici i na svakoj reči i potrčah ka putu a onda zastadoh bez reči. Ugledah veliku ikonu uklesanu u kamenu iznad česme. Imala sam osećaj da je stvarna i nisam mogla da opišem taj osećaj. Nismo mogli otići a da se ne poklonimo grobu žene koja je rodila našeg svetitelja a za koji se dugo nije znalo- Ani majci Svetog Vasilija. ‘Može li dan biti savršeniji, mogu li dobiti veći poklon od ovog?’, tiho sam prošaputala i laganim korakom sa nekom posebnom energijom krenula ka ostalima. Ćutala sam do manastira Tvrdoš jer su posle svega viđenog reči bile izlišne i potpuno suvišne. A on, stajao je ponosno na stenama što su se izdizale na desnoj obali Trebišnjice. Svaki kamen crkve Uspenja Presvete Bogorodice pričao je istoriju, ratove i spominjao sve one koji su se za njega borili. Iguman manastira Savo Mirić ima vremena za sve koji se nađu u manastiru, pričajući kako ga je osnovao car Konstantin i carica Jelena, da bi potom postao zadužbina kralja Milutina krajem XIII i početkom XIV veka. Manastir je pretrpeo mnoga razaranja i delio sudbinu gotovo svih srpskih manastira i svetinja a veliku zaslugu za njegovu obnovu imao je mitropolit Trebinjski Visarion I. Freske su slikali dubrovački slikar Vicko Lovrov i trebinjski monah Marko Stefanov. A one moraju jednostavno da se vide, to ne može da se opiše- to mora da se doživi. Značaj Tvrdoša je i u tome što je dva veka bio sedište Trebinjske mitropolije. Ispod same svetinje, ponosa Trebinja i Hercegovine huči hladna i bista Trebišnjica, svedok svega što smo čuli i čitali o manastiru. U sklopu manastira je veliki vinski podrum gde monasi već dugo prave jedno od najboljih i najkvalitetnijih vina. Nema veće manifestacije posvećene vinu u regionu i Evropi a da se ne prezentuju tvrdoška vina i ne dobiju najveća priznanja za kvalitet. A kako i ne bi kad se prave sa toliko znanja i ljubavi uz neprestanu molitvu. Ne kaže se džabe : ‘Trebinje – grad sunca, vina i platana.’ Dok sam čekala da neki iz grupe ponesu poneku flašu vina za uspomenu koja će stajati pored ikona i podsećati na današnji dan shvatih da smo nedostojni istorije i da samo možemo pokušati da je shvatimo, ali da smo nedorasli da o njoj pišemo jer je to isuviše velika priča za nas obične ljude. Čak i najvrsniji poznavaoci istorije, umetnosti i arhitekture su poklekli pred ovim srpskim svetinjama a kamoli ja. Popodne je uveliko odmaklo, umor je polako počeo da stiže većinu a ja sam mislima bila daleko, desetak kilometara dalje. Dogovorili smo se da se malo odmorimo i potom obiđemo i Hercegovačku Gračanicu, a kako bi drugačije. Ona nas je čekala tamo gore na Crkvini, odakle je bdila na gradom i trudila se da uvek bude na pravom putu, a jeste i uvek će biti.

Na kraju jedno veliko hvala mojim prijateljima iz Trebinja što su me primili kao svoju i naučili toliko toga, hvala im na svemu i hvala Bogu što ih imam!

Ovaj tekst posvećujem mati Teodori – igumaniji manastira Duži koja više nije sa nama.

Podelite ovaj članak...
0Shares

Author: Gordana Milić

Podelite ovaj članak...

2 Komentara

  1. Tako divno I emotivno dozivljeno.
    Hvala na odlicnom tekstu!

    Pošaljite odgovor
  2. ‘Oaza najljepsih kontrasta iz cije funkcije iskri Ljepota – kad mislus da je vidis pretvori se u zvuk cvrcka, kad mislis da je cujes pretvori se u sliku Sunca’. Imas pravo – skrivena je i osjetna je – zove se Hercegovina.

    Pošaljite odgovor

Pošaljite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *