Šri Lanka – biser Indijskog okeana
U rano jutro, moćna čelična ptica je raširenih krila krstarila modrim nebom i kočoperno isukavši kandže se radovala naslućenom praskozorju, skorašnjem prizemljenju i jedinjenju sa pistom međunarodnog aerodroma Bandaranaike u Kolombu. Ispod nje je suza. Suze su obično znoj duše, no ova je po nečemu sasvim posebna. To nije obična kapljica natopljena emocijama, iako ih je prepuna. To je suza Indije, daleka, nedokučiva čarolija – Šri Lanka.
Istorija Serendiba, rajskog ostrva večnog blaženstva, kako su ga lukavi, vešti i promućurni arapski trgovci nazivali je duga, burna, kompleksna i šarenolika baš kao i sama zemlja. Prema drevnom predanju, stvorio ju je vešti božanski arhitekta Višvakarman po naredbi sladostrasnog, nasladi sklonog, tronogog i osmozubog, trbušastog i čulnog božanstva moći i bogatstva po imenu Kubera. O razvijenosti prvobitnih civilizacija govori i činjenica da je ovaj osamljeni komadić zemaljske mase imao prvu ženu vladara na azijskom kontinentu, mudru kraljicu Anulu. Istorija je, nadalje gradila, razgrađivala i nadgrađivala blagodatno, lepotama milovano ostrvo.
Šri Lanka – bitna stanica na putu između Zapada i Istoka
Razvoj pomorskih puteva i težnje ka istraživanju učinile su ga bitnom stanicom na trgovačkom putu između Zapada i Istoka, poželjnim plenom srebroljubaca, pohlepnika, kolonizatora, dućandžija. Duga portugalska dominacija Šri Lanku je upoznala sa katoličanstvom, koje je našlo naročito plodno tlo na istoku ostrva, da bi potom pala u deo britanske imperije, pod čijim je patronatom nadalje ostala sve do svoje konačne nezavisnosti 1948, kao Cejlon, koji 1972. menja ime u Šri Lanka; drevno sanskritsko ime koje mu je oduvek, zapravo i pripadalo.
Konačno, poslednje decenije dvadesetog veka obeležio je dugotrajni građanski rat između krotkijih Sinhaleza koji i danas čine većinsko stanovništvo, poznato po svojoj ljubavi prema lepom i uzvišenom, vrsnih pesnika i, kako se smatra, neprikosnovenih majstora južnoazijske metrike, rime i sklada, naročito važne u kulturnom razvoju indijskog potkontinenta; veštih graditelja, čuvara budističkih relikvija, te znatno militantnijih Tamila čija je domovina oduvek bio sever ostrva. Politička dinastija Bandaranaike, prevrati, nesvrstanost u polarizovanom hladnoratovskom uređenju sveta, sada su već daleka prošlost i Šri Lanka hrli u budućnost, boreći se, kao i ostatak sveta, sa sadašnjošću; čuvajući sebe, prihvatajući drugo, maštajući, verujući.
Uvek se nanovo obnavljajući kao feniks, znatiželjnik otkriva čipkastu obalu, beskrajne peščane plaže koje zapljuskuje moćni Indijski okean, donoseći mnoštvo palmoreda, stvorenih za savršen beg od evropske zimske studeni. Zemlja izatkana rukom vešte tkalje u sebi sjedinjuje toliko različitosti u kojoj se tradicionalno prepliću dah zapadnih misionara, široki azijski osmeh i snaga Sunca koje na ovim prostorima ima značenje možda i dublje od samo još jednog nebeskog tela. Centralnim delom zemlje dominiraju planine u kojima su usidreni gradovi, čuvajući najdragocenije tekovine koje je zemlja dala. Narod Šri Lanke je sklon festivalima i okupljanjima. Ona su česta, održavaju se u najrazličitijim delovima zemlje, u najraličitijim delovima godine i posvećena su najrazličitijim božanstvima.
Mnoštvo festivala i okupljanja
Svakako je najimpresivnija godišnja Esala Perahera koja je održava u Kandiju, za čije stanovnike se veruje da su najviše klase, te su im se ponekad čak pripisivale nadljudske moći, a najbolji položaji u državnom aparatu su gotovo uvek bili njihov ekskluzivitet. Procesija traje danima, ulice se pretvaraju u teatar čiju je živopisnost gotovo teško pretočiti u reči: vešti, brižljivo birani i pripremani igrači, slonovi ukrašeni pokrivačima od najfinije svile, milozvučna muzika čiji je zadatak da otera zle i umilostivi dobre duhove, opšte veselje i posetioci iz cele zemlje koji upravo prema ovom događaju često planiraju svoje godišnje odmore.
Naizgled samo vešto režirana predstava u sebi krije još jednu legendu, a u legende kažu valja verovati kako nada ne bi nestala, te još jednom dokazuje tvrdnju da je čovekova neutoljiva potreba za pričama i pričanjem jedna od rodnih suština našeg bitisanja. Kaže se, da je Hemamala sakrila relikviju Budinog zuba u svoj ukras za kosu kao neprocenjivu vrednost. Kraljevski par je napustio Indiju i prema predanju se uputio upravo na Šri Lanku, kako je Buda u zapisima naložio i odredio je kao mesto na kome će, njegova vera ukoliko se zub bude brižljivo čuvao trajati najmanje dve i po hiljade godina, te doneti radost i uspeh. Kako je vreme odmicalo, i zub je imao svoju sudbinu. Dospevši u ruke Portugalaca, morao je biti otkupljen za visoku svotu. Kasnije je menjao lokacije da bi se konačno skrasio u Hramu Budinog Zuba, namenski izgrađenom, u kome je i danas.
Lavlja stena u Sigiriji
Ostrvo čaja je kroz svoju dramatičnu istoriju često menjalo glavne gradove, te su se u skladu sa tim nizale i impozantne građevine koje su odavno prerasle i nadrasle svoje graditelje i počeli da žive samo njima znanom logikom, nestvarnom i vanvremenskom. Anuradhapura je svakako vredna obilaska i posetioca ne ostavlja ravnodušnim svojom impozantnošću. Jedan je od najstarijih, bez prekida nastanjenih gradova sveta, jedan od svetih budističkih gradova, te poslastica za arheologe. No, u ovoj zemlji, koja i u svojoj zastavi krije lava, Lavlja stena u Sigiriji svojom posebnošću daruje posetioca nenadanim otkrićima. Nastala na komadu izlivene magme odavno ugašenog vulkana, mamila je znatiželju i poštovanje. Ono što priroda nije izgradila, ljudi su nadgradili, čineći Sigiriju najvažnijim primerkom urbanog planiranja prvog milenijuma u kome se koncepti simetrije i asimetrije vešto i znalački prepliću povezujući čovekovom rukom stvorene forme sa već postoječim blagodetima prirode.
Freske sasvim jedinstvenog stila krase ovo mesto snažno u svojoj lepoti. Na freskama su tadašnje lepotice u ni malo pristojnoj odeždi. Te, kako je čovek oduvek bio sklon šali, ispod fresaka su se pojavili i grafiti aludirajući ne baš na naročitu čestitost predstavljenih subjekata. Na veliku štetu, veliki broj fresaka je nestao; ne nemarom i zlom srećom, nego voljom. U trenutku kada je Sigirija proglašena hramom, deo fresaka je jednostavno izbrisan kako se smatralo da obnažene krasotice ne utiču naročito blagotvorno na duhovni mir vernika, te pre teraju na vozdizanje određenih anatomskih detalja od samog duha.
Kompleks hramova u centralnom delu zemlje
Proglašen svetskim kulturnim blagom, kompleks hramova u Dambuli nalazi se u centralnom delu zemlje. Predstavlja najočuvaniji i najimpresivniji kompleks hramova-pećina u Aziji.
Čine ga pet pećina pretvorenih u svetilišta u kojima se, stvarana vekovima, nalazi najznačajnija kolekcija budističke sakralne umetnosti u zemlji, govorivši o poštovanju i veri Cejlonaca, te posebnoj pažnji koja je posvećena ukrašavanju i estetici. Takođe su značajne Pećina Božanstvenog kralja, Pećina velikih kraljeva i Veliki novi manastir.
Šri Lanka i umetnost igre
Umetnost igre Sinhaleza nadaleko je čuvena, te prepoznata kao deo nematerijalne kulturne baštine. Od svih plesova mistikom i impozantnošću, ističe se onaj iz Kandija. Prema legendi, istorijat ovog plesa povezan je sa tajnim egzorcističkim obredom poznatim pod imenom Kohomba Kankarija koji je prvobitno bio izvođen od strane indijskih šamana koji su dolazili na ostrvo. Kaže se da su šamani dolazili kako bi kralja izlečili od čudne bolesti koja se manifestovala učestalim snovima o leopardu koji napada vladara. Bejahu visoko cenjeni; do te mere da im je bila dodeljena posebna kasta.
Među plesovima se naročito ističe ples pod nazivom ves, proistekao od drevnog rituala pročišćenja, traditionalno sakralni, ne sekularni. U davnini su samo muškarci imali pravo da igraju ovu gracioznu bravuru, dok je danas to dozvoljeno i ženama ukoliko pristanu na nošenje muskog kostima. Čuven je i ples pod nazivom nijandi koji se obično izvodi tokom inicijalnih priprema za festifal Kohomba Kankarija za vreme paljenja lanterni i pripreme hrane za demone. Plesači nose belu odeću ukrašenu perlama na grudima i oko vrata, srebrne lance i bele turbane. Graciozan je i ceremonijalan.
Lepote ostaju nedorečene iako otkrivene
Igra udeki se smatra prestižnom. Ime joj dolazi od malog bubnja u obliku peščanika za koji se veruje da je poklon bogova ljudima. Veruje se da se ovaj instrument svira i u samom raju, a tokom izvođenja plesa, umetnik jednovremeno igra i svira. Ples pod nazivom panteru se vezuje za boginju Patini i kroz istoriju se često koristio od strane kraljeva kako bi obeležio pobede u bitkama. Konačno, ples imena Vanam opisuje ponašanje životinja kao što su slonovi, majmuni, zečevi, paunovi, petlovi i ino zverinje, a njegovo poznavanje je bilo uslov za dobijanje nošnje za ves.
Teško je sva bogatstva jedne čarolije pretočiti u kroki. Lepote ostaju nedorečene iako otkrivene. Neka ovaj tekst posluži kao smernica i inspiracija, vodilja koja potiče na dalja proučavanja i vuče. Bogato kulturno-istorijsko nasleđe, raznolikost flore i faune, zraci sunca i toplina naroda ove daleke zemlje će vas zasigurno očarati. Verujte.
Vijugavom prugom do Kolomba
Voz, čija je vremešnost očigledna, lenjo i nevoljno vijuga engleskom uskom prugom na putu od stare prestonice Kandija ka uzavrelom, mnogoljudnom Kolombu; prašnjavom, često monsunom poplavljenom; prepunog vremena određenog otkucajima kazaljki časovnika za razliku od ostatka države u kojoj su zraci blagodatnog sunca jedini peščanik, a na mahove nalik kakvoj Kaluđerici (ne onoj odanoj Svevišnjem) uz okean.
Ne žuri mu se i stiče se utisak da sa predumišljajem odlaže neminovan povratak hoteći da posmatraču oštra oka pruži jos par trenutaka radosti i nahrani ga prolazeći kroz neizrecivo dražesne predele cejlonske džungle iz koje proviruju predeli slikani čajnim plantažama, neumorni seljani koji uređuju svoje skromne okućnice, snažni planinski venci. U vozu je otmena starica, obučena u prefinjen svileni sarong, dubokih toplih očiju. Pored nje je suncobran, tako potreban na žarkom suncu i pohabani kartonski kofer. Fotografski kadar za pamćenje. Daljine, snovi, želje, predeli… Do nekih narednih…
p.s. Autor ovih redova je svoje putovanje po Šri Lanci završio krajnje slavodobitno i grandiozno. U bordelu! Kad’ je bal, neka je kod oficira. Autor najtoplije savetuje budućem putniku da se sam poštedi ovakvog iskustva i da se zadovolji podeljenim, iz druge ruke. Autor smatra da mu ovo iskustvo, kao ovejanom putniku nije bilo nužno, ali je iz ljubavi prema istini i svom Čitaocu dužan da sa njim podeli i poveri mu na čuvanje i ovo specifično zbitije i malu tajnu.
U potrazi za slobodnom sobom…
Poslednjeg dana putovanja, aviokompanija je promenila vreme poletanja i prinudila putnika da provede dan duže na ovom čudesnom ostrvu koje mu je dalo toliko uspomena kao da je želelo da ga još malo zadrži u svom zagrlaju. Noć se lagano spuštala na Kolombo (glupo bi, je l’, bilo da se diže (kako je na svojim novogodišnjim koncertima govorio Panonski mornar)) i valjalo je pronaći zaklon od ne baš sasvim vedrog neba. U nedostatku interneta pri ruci, putnik odluči da se igra dvadesetog veka i smeštaj potraži tako što će čuknuti na kakve dveri kakve institucije namenjene smeštaju putnika i pripitati ima li slobodnih soba.
Ugleda putnik zgradu sa natpisom – hotel. Putnik pripada narodu punom vrlina i mudrosti od kojih jedna kaže da i na tarabi može svašta da piše, ali da ipak ne mora da bude baš to, ali se ogluši o narodno iskustvo ispitivano godinama i poverova rečima. Putnik zazvoni. Sa druge strane upitaše – ko udara tako pozno u dubini noćnog mira, pa otvoriše. Otvori majordom i putnik se nađe u lepo uređenom lobiju i bi ponosan na svoju dobru intuiciju. Na recepciji se ljubazno nakloniše, te upitaše na koliko časova putnik želi da unajmi sobu? Umoran putnik pogleda, pomislivši kako je divno i uviđajno od osoblja da zna čak i spavaće navike putnika, te ponosno reče – celu noć!
I to za celu noć…
Okice zaposlenog na recepciji se razrogačiše do veličine fildžana i zaigrađe kao na zejtinu i upitaše – celu noć? Putnik potvrdi. Recepcioner pozva asistenta i ispriča mu nesvakidašnju povest o putniku koji koji je baš njihov velelepni objekat odabrao da u njemu provede ni manje ni više nego celu celcatu noć. Namignuše, zatapšaše. Putnik se zadivi njihovim divljenjem njegovom kvalitetnom snu, te se povuče u svoj budoar. Susret sa zidovima premazanim masnom farbom i tvrdokrilcima veličine prsta išaranim kao mramorni kolač je obećavao.
Avaj! Noć je pala, te pala. Taman se putnik predade reminiscencijama i dubokoumlju, kad poče pravi pravcati spektakl. Zgradom se uskoro razleže prava pravcata simfonija, oda kakafoniji sa širokim i raznorodnim spektrom muzičkih ugođaja. Bilo je tu lento deonica i onih stacatto. Sviralo se i allegretto i allegro moderato i presto i vivace i vivacissimo i ritenuto i mezzo forte i fortississimo i pizzicato, a nije izostao ni cantabile, stringendo, kao ni con amore. Ukratko, beše to jedno veselo muzičko zdanje u kome se izuzetno mnogo sviralo i u svakovrsne šargije, sazove i darabuke udaralo. Provede tako putnik noć na koncertu shvativši gde je stigao, glođući keks, čekajući jutro i bez želje da se u muziciranju pridruži. Nastupajućeg jutra putnik se zahvali da beskrajno prijatnom boravku i kao torpedovan, tuk-tukom odjuri na aerodrom.















Skorašnji komentari