Destinacije – Toledo - čudesno ostrvo usred Kastilje – Travel Magazine

Toledo – čudesno ostrvo usred Kastilje

Toledo – čudesno ostrvo usred Kastilje

Centralnim delom Španije, gordo i nepregledno proteže se visoravan Mezeta. U njenom srcu svoje gnezdo svio je najviši glavni grad Evrope. Kraljevski Madrid, sa svojim širokim bulevarima, muzejima, parkovima, palatama, spomenicima, restoranima i tablaosima u kojima se pleše, svira, diše i živi flamenko, samouveren je u svom sjaju, ovenčan slavom na platnima majstora Velaskeza, Zurbarana i Goje, u filmovima Almodovara i svetlucavom odrazu oduševljene mase navijača, sa uzdignutim rukama na uglačanoj površini pehara koje njegovim ulicama i trgovima pronose sportisti ‘kraljevskog kluba’, obično negde u kasno proleće.

Jedno rano proleće, 1992. godine ostaće zauvek u srcima navijača košarkaškog kluba Partizan, ali i svih pravih ljubitelja ovog sporta. Trojkom Aleksandra Saše Đorđevića u poslednjoj sekundi finala Kupa evropskih šampiona protiv španskog Huventuda u dvorani ‘Abdi Ipekči’ u Istanbulu, završena je jedna, a počela nova epoha, epoha suludih završnica, šuteva za tri poena ‘sa parkinga hale’ i ‘cepanja mrežice’, velikih pobeda uz poslednji zvuk sirene na meču i delirijum navijača Partizana i nacionalnih selekcija ‘okrnjene’ Jugoslavije i Srbije. Pa kakve to sad veze ima sa Madridom, zapitaće se zbunjeni čitalac ovih redova? Ima veze sa peharima i jednim madridskim jugozapadnim predgrađem.

Osim što je dom najtrofejnijeg evropskog košarkaškog kluba (fudbalskog takođe) – Reala, njegovo predgrađe Fuenlabrada i nevelika hala u njemu, ostaće zauvek upamćeni među navijačima najtrofejnijeg srpskog košarkaškog kluba. Usled sankcija međunarodne zajednice, beogradski klub je bio onemogućen da mečeve igra kao domaćin u Beogradu i Hali sportova. Vođeni intuicijom, nevidljivom rukom sreće, ili nečim trećim, čelnici kluba odabrali su 2.600 kilometara udaljenu Fuenlabradu. Ona im je poverenje uzvratila iskrenim i toplim gostoprimstvom, a njegovi stanovnici zdušno su bodrili crno-bele na svakom meču i ispratili ih iz hale ‘Fernando Martin’ na završni turnir u Istanbul. Slučajna i čudnovata ljubav doneće uspomene i sjajni pehar u vitrine, za sva vremena. Kada se auto-putem oznake A-42 krene iz Madrida ka 70 km udaljenom Toledu koji je tema ove priče, negde na prvoj četvrtini puta, nalazi se isključenje koje vodi ka Fuenlabradi.

Mnogo pre nego što je izmišljena košarka i pre nego što je prestonica preseljena u Madrid, slava, bogatsvo i prestiž stanovali su na mestu udaljenom nekoliko sati jahanja neustrašivim arapskim grlom, brzim kao vetar. U potrazi za boljim mestom za život, vođeni intuicijom druida i naoštrenim udicama, naselili su brežuljak iznad meandra reke Taho, koji će kasnije starim Rimljanima biti znan kao Toletum. Njihovi grandiozni građevinski poduhvati nisu zaobišli ni ovo, za njihovo carstvo ne tako značajno mesto: cirkus na kome su se održavale trke dvoklolicama dužine 400 metara, a širine stotinu metara.

Foto: Steven Yu auf Pixabay

Navijači dva krcata stadiona Santijago Bernabeu bi mogla da se smeste u antičkom stadionu Toletuma, jednom od najvećih u provinciji Hispania. Tribine cirkusa isprazniće se dolaskom Vizigota u 5. veku, a nova „zabava“ postaće crkveni sinodi (održano ih je 17!). Sledbenici arijanizma (do 589.) formiraće prestonicu Vizigotskog kraljevstva baš ovde, na temeljima provincijskog grada iščezlog carstva, i postaće centar pismenosti i učenosti. Ali ne zadugo.

Po legendi, kada je Tarik Bin Zijad, arapsko-berberski vojskovođa sa svojih 9.000 ratnika, ovenčan slavom ušao u skoro napušteni Toledo, u hramu je zatekao takve dragocenosti da bi mu i Indijana Džons iz sva četiri Spilbergova nastavka pozavideo i poklonio se. Blago Aleksandra Makedonskog, Mojsijevo žezlo i sto cara Solomona optočen koncentričnim krugovima bisera, safira i hrizolta, samo su neki od eksponata neprocenjive vrednosti.

Kao važan grad u sastavu Kordopskog kalifata, a kasnije i kao nezavisni emirat, Tulajtulah je bio dovoljno komforan i širokogrud bez obzira na to kom su se Bogu molili njegovi stanovnici. Takozvana ‘miroljubiva koegzistencija’ hrišćana, Jevreja i muslimana, doduše, pod patronažom ovih trećih, odvijala se pod vrelim kastiljanskim suncem, uostalom kao i u svim delovima Iberijskog poluostrva tog doba.

Foto: javier alamo auf Pixabay

Dok su Londonom taljigala stajska kola po blatnjavim uličicama među trošnim drvenim kućama i dok je današnji svetski ekonomski centar bio tek nešto više od selendre na obalama Temze, Andaluzija i njeni gradovi bili su usamljeni fenjeri nauke, umetnosti i kulture u mraku srednjovekovne Evrope. Barem neko vreme.

U bibliotekama su čuvana dela starogrčkih filozofa otrgnuta od plamena, trganja listova i zaborava. Prevedena na arapski, sačekaće nekoliko vekova kako bi ponovo bila prevedena, ovoga puta na latinski. Dela Platona, Aristotela i drugih antičkih, ali i arapskih filozofa, matematičara, istoričara i lekara, smatrana su davno izgubljenim za učenjake Evrope, sve do 11. veka.

Sledeći „uputstva“ rekonkiste, Alfonso VI Mudri je 1085. godine nakon skoro tri veka povratio grad od nezvanih gostiju i Toledo ustoličio za prestonicu Kastilje. Paralelno sa gradnjom katedrale koja će nakon punih 270 godina i postati jedna od najlepših, najvećih i najznačajnijih u Španiji, sevale su iskre u kovačnicama, pod drhtavim plamenom sveća i baklji, prevođene su i prepisivane knjige, u bačvama je sazrevalo vino garnaća, a u manufakturama se po tradicionalnoj recepturi pravio marcipan.

Brakom Ferdinanda i Izabele ili, bolje rečeno Aragona i Kastilje, rodiće se čedo koje će tako suvereno vladati Iberijskim poluostrvom, ali i brojnim prekookeanskim teritorijama čije će otkrivanje i osvajanje u njihovo ime započeti Kristofer Kolumbo i nemilosrdni konkistadori. Zlato i dobra novog sveta koje se slivalo u kraljevinu Španiju pretvaralo je raskošne odaje, nameštaj i platna najboljih majstora svoga vremena na zidovima kraljevskog dvora, u raskošno ukrašene tornjeve i kupole crkava i katedrala, džinovska zvona i lustere, topove i đulad, gradnju palata i prostranih gradskih trgova.

Slava i bogatstvo najmoćnije kraljevine tog doba, ka sebi privlači arhitekte, umetnike, graditelje, trgovce, pustolove. Među njima su se našli i Domenikos Teotekopulos, Migel de Servantes Saavedra i Feliks Lope De Vega i Karpio.

Prvi je sa Kandije (tako se Krit zvao dok je bio u sastavu Mletačke republike) preko Rima i Venecije, gde je ‘ispekao zanat’ kod slavnih Ticijana i Tintoreta, stigao u Toledo. Neštedimice trošeći uglavnom tamnije valere, svoja remek dela potpisivao je sa ‘El Greko‘. Njegove prepoznatljive izdužene figure i religiozni motivi oživeli su platna koja su postala besmrtna. Ona se čuvaju na barem tri mesta u Toledu: u katedrali, kapeli svetog Tome i muzeju i kući sa njegovim imenom. Verovatno najpoznatije delo je Sahrana grofa Orgaza koju je moguće videti nakon strpljivog čekanja u redu za ulazak u kapelu svetog Tome. Puna skrivenih poruka i detalja, uostalom kao i većina njegovih dela, ovo delo rađeno po narudžbini ne prestaje da intrigira i oduševljava. Njegovom grobu u Toledu gubi se, već vekovima, svaki trag.

Foto: Wikimedia Commons

Dok čekaju na ulazak u kapelu (i u njoj posmatrajući platno borave nekoliko minuta kako bi oslobodili skučeni i mračni prostor negdašnje bogomolje za sledeću grupu znatiželjnika), posetioce obično uveseljava sredovečna gospođa odevena kao glavni junak Servantesovog najslavnijeg dela. Držeći drveni mač u ruci i citirajući delove dijaloga sa Sančom, na popločanom platou uz vetar i niz vetar, iz njenih usta kotrljaju se minijature jednog od najprevođenijih i najslavnijih romana svetske književnosti. Njegovo potpuno ime je ‘Veleumni vitez Don Kihot od La Manče’, a neraskidivo je vezan i za Kastilju i za Toledo. I Lope De Vega bi verovatno imao šta da kaže o zanimljivom nastupu borca protiv vetrenjača. I on je, kao i Servantes, jedno vreme boravio u Toledu. Ovaj pisac i pesnik Zlatnog veka španske književnosti, reformator španskog pozorišta, koji je za sobom je ostavio neverovatan opus koji je između ostalog sadržao 1.800 komedija i 300 soneta.

Zvezdane trenutke slave i prestiža, doduše, na kratko, čudo od grada na brdu iznad koga meandrira Ebro, doživeo je kao prestonica kraljevine Kastilje i Aragona sredinom 16. veka, dok čuveni imperator Svetog Rimskog carstva Karlo I, koji je pored brojnih drugih nosio i titulu kralja Španije kao Karlos V, nije premestio glavni grad u Valjadolid. Zvuči neverovatno, ali broj stanovnika se od tada pa skoro sve do danas nije menjao. Tako to biva kad se točak sreće pokrene, sudbina podseti da se i on nešto pita, a moć i uticaj promene adresu. Grad polako tone u zaborav i prosečnost sve do kasnog 20. veka kada postaje prestonica provincije Kastilja La Manča i pojave njegovog veličanstva turizma. Od tada, građevine nagrižene zubom vremena dobijaju novi sjaj posle opsežnih renoviranja, ulaže se u infrastrukturu i promovisanje grada, kao tačke koja je gotovo neizostavna u itinereru putovanja čije je težište Madrid.

Sa nekoliko vidikovaca koji su obično krcati “na kratko“ parkiranim autobusima, pre nego što se stigne do parkinga odakle je razgledanje Toleda moguće jedino peške, na grad se pruža neverovatan pogled, ako nema magle, razume se. Opasan rekom, Toledo odavde zaista na mah podseti na neko brdovito ostrvo. Naizgled uspavan pod vremešnim krovovima kuća, palata i crkava, sa po kojim redom usamljenih čempresa, vijugavih drumova, koji se gube među zgusnutim građevinama boje okera sa nijansom patine.

Sva lepota i autentičnost, sva mističnost i zavodljivost staju u jednu razglednicu uokvirenu Tahom, koji ovde ne daje nagoveštaj da se radi o jednoj od najvećih reka na Iberijskom poluostrvu. Široka tek desetak metara, mutna i krotka, na svom ušću u Atlantik menjajući ćud i ime u Težo (još od ulaska u Portugal) i dostiže gigantske proporcije između dve obale i širinu od desetak kilometara. Isplati se iz Madrida doći samo zbog tog pogleda i vratiti se nazad u prestonicu na porciju ćurosa.

I mostovi su ukras grada, ali i reke. Poznatiji i značajniji je Alkantara (na arapskom -most), u podnožju masivne tvrđave San Sevadrostar, star gotovo koliko i sam grad. Drugi, dostupan samo pešacima, nosi ime po svetom Martinu, dosta je mlađi i lepši.

Foto: Francisco Javier Martín Fernández

Da bi se uopšte ušlo u neki srednjovekovni grad poput ovog, moralo je da se prođe kroz otvorena teška okovana vrata neke od kapija ili samo jedne. U srednjovekovni Toledo ulazilo se kroz kapiju Bisagra. Sagradili su je Mavari u 10. veku i bila je glavni ulaz u grad. Nedaleko od nje se nalazi i Nova Bisagra kapija, glomazna, tipično srednjovekovna, ali graciozna, kakva dolikuje mestu u čijem podnožju pozira od 16. veka. Danas se do centralnog trga po imenu Zokodover brzo, jednostavno i bez gužve stiže nizom dugačkih pokretnih stepenica. Sva magija Toleda počinje da se, kao sa klupka odmotava sa ovog trga ulicama koje sa njega vode dalje i koje mu se, obično negde po podne ponovo vraćaju, kao reka matici nakon poplave turista.

Kada bi mogao, šta li bi sve dvorac Alkazar ispričao o svojoj i o prošlosti ovog brežuljka na čijem je vrhu zaseo. I kada bi mogao, da li bi turisti imali vremena da ga saslušaju od sve svoje žurbe, kupovine suvenira, opterećenosti mobilnim telefonima i manijakalnim traganjem za dostupnom bežičnom internet mrežom? Malo verovatno. On nije najlepši dragulj Toleda, čak bi se moglo reći da njegova spoljašnost hladna i monotona, ali Alkazar (na arapskom -vrđava) jeste njegova kruna i simbol.

Foto: javier alamo from Pixabay

Nalazi se na najvišoj tački grada i dominira njegovim pejzažom. Na njegovom mestu ranije se nalazila rimska palata pa mavarsko utvrđenje, a danas je u tu smešteno nekoliko značajnih kulturno-istorijskih institucija kao što su Muzej oružja, Regionalna biblioteka Kastilje i La Manče i Pešadijska akademija. Njegovo današnje izdanje nastalo je sredinom 16. veka. Pravougaone osnove, sa robusnim tornjevima u uglovima, svoju najlepšu celinu-dvorište, čuva daleko od oka posmatrača, barem dok se ne izdvoji desetak evra za njegov obilazak, ali pod uslovom da čitav Alkazar nije u fazi renoviranja kao što je to bio slučaj u 2019. godini.

Za vreme Španskog građanskog rata, koji je zemlju kastanjeta, koride i flamenka opustošio i pretvorio u predvorje pakla, teren za krvavo potkusurivanje velikih sila i bratoubilačko orgijanje, zidine Alkazara poslužile su kao kulise u tromesečnoj opsadi s početka rata, od jula do septembra 1936. godine. Nju su okončali pobeda republikanaca i general Francisko Franko, trijumfalno ušavši u grad…

Sve znamenitosti Toleda, udaljene su tek desetak ili manje minuta hoda jedna od druge. Isto važi i za kafeterije, restorane, marciparnice (ako uopšte postoji ovakav termin), poslastičarnice, vinarije, suvenirnice. Na sasvim suprotnom kraju grada gde se Alkazar propeo na prste, smeštena je znamenita Jevrejska četvrt. Majušne keramičke pločice površine kutije šibica utisnute po pločniku svakih nekoliko metara, naizgled bez nekakvog jasnog reda i plana.

Foto: Antonio Marín Segovia

Na njima su simboli jevrejskog naroda, kulture, tradicije i vere – Davidova zvezda, menora, reč ‘život’ ispisana na hebrejskom jeziku i tako redom. Ako ništa drugo, one su jasan znak da su ovde nekada živeli, stvarali, trgovali, venčavali se, podizali decu, molili sve do te, iz više razloga za čitavu istoriju čovečanstva prelomne 1492. godine, kada su sefardski pripadnici ‘Mojsijeve vere’, njih 36.000, proterani odavde zauvek. Za njima nije ostalo mnogo, barem ne u materijalnom smislu.

Najznačajnije su dve sinagoge, po svemu različite od ostalih na tlu Evrope, a naročito po svojoj unutrašnjosti. Ibn Šušan sinagoga je podignuta još 1180. godine i kao takva, smatra se najstarijom očuvanom na tlu Evrope. Za njen izgled odabran je arhitekta islamske veroispovesti pa se arapski, tj. mavarski uticaj, između ostalog ogleda kroz arkade, stubove sa bogato ukrašenim kapitelima, karakteristične potkovičaste lukove i proslavljeni mudehar stil. Pretvorena je u crkvu reda Kalatrave 1410. godine, od tada nosi i današnji naziv Santa Maria Blanka, a danas je otvorena kao kulturni i izložbeni centar.

Foto: Luis Daniel Carbia Cabeza from Wikimedia Commons

Dok je službovao kao čuvar trezora (titula koja se može uporediti sa današnjim zvanjem ministra finansija u Vladi neke zemlje) na dvoru kralja Kastilje i Leona, Samuel Ha Levi Abulafia podigao je sinagogu koja vremenom dobija ime El Transito. Doživela je sličnu sudbinu kao i sinagoga Santa Maria Blanka – biva pretvorena u crkvu pa sedamdesetih godina prošlog veka i u Sefardski muzej. Gledajući u njenu grubu i neprivlačnu spoljašnjost, znatižljnici ni ne naslućuju kakve ih lepota, sklad i jedinstvena ambijentalna celina čekaju, pošto se pređe prag. Tavanica u artesonado stilu i prebogata štuko dekoracija mavarskih majstora da se uporediti sa sličnim najvišim dostignućima u Sevilji, Kordobi ili Granadi.

Čitav Toledo bi mogao da posluži kao jedna velika jedinstvena kulisa za snimanje filmova sa viteško-srednjovekovnom tematikom. Za priče o Rodrigu de Bivari poznatijem kao El Sid, religioznim procesijama, vitezovima na zadihanim konjima, pod teškim oklopima i barjacima sa lepršavim zastavama, opsadama, neustrašivim ratnicima, Torkvemadi i nemilosrdnoj Inkviziciji. Pre nego što se uputi ka toledskom čudu – njegovoj katedrali, negde na izlazu iz jevrejske četvrti, vredi se zaustaviti ispred zdanja manastira podignutog u vreme kada se kraljevini Španiji utirao put ka imperiji u kojoj ‘sunce nikada ne zalazi’.

Njeno ime je Izabela, da, ona koja je udajom za Fernanda stvorila moćni savez dveju kraljevina, ista ona koja je Boabdilu, emira Granade – poslednjeg islamskog uporišta na tlu Španije ispratila da večno razmišlja o tome šta je izgubio. To je ona kraljica koja je poverovala Kolumbu da će otkriti novi put za Indiju, prodavši sopstveni skupoceni nakit kako bi finansirala njegovu skupu i neizvesnu ekspediciju.

Manastir San Juan De Los Rejes (sveti Jovan od monarha) je jedan od retkih primera takozvanog izabelinskog arhitektonskog stila, dekorativnog opusa koji je krajem 15. i početkom 16. veka bio karakterističan za ovo podneblje. Sa primesama plamene flamanske, tradicionalne kastiljanske i mistične mudehar arhitekture bio je to stil koji se smestio negde između kasnogotičke i ranorenesansne epohe. Podignut je u znak proslave rođenja sina kraljevskog para i pobede nad Portugalcima. Duga serija takozvanih ‘katoličkih kraljeva’ koji će vladati kraljevinom Španijom započinje upravo sa Izabelom i Fernandom, njihova zagrobna crkva trebalo je da bude baš ova, ali ta odluka je preinačena i oni danas počivaju u Granadi.

 

Foto: Daderot from Wikimedia Commons

U strogom ritmu orgulja, otmeno dekorisana, mada pomalo i razmetljivo, manastirska crkva podjednako je privlačna i spolja i iznutra. Manastirsko dvorište sa malenim vrtom oaza je spokoja, a na spratu, uz mudehar ornamentiku na tavanici od arišovog drveta uz naslikani prepoznatljiv grb, ispisan je i moto kraljevskog para ‘Tanto monta, monta tanto, Isabel como Fernando’ (‘Koštaju isto, isto što i predstavljaju’).

Bokadiljo de hamon (bocadillo de jamon, sendvič sa šunkom) najbolje je rešenje da se brzo i jeftino utoli glad. Sastoji se iz sveže i hrskave zemičke i lista šunke koja liči na našu pršutu. On obično viri iz zemičke sa svih strana pa su tehnike za njegovo „savladavanje“ različite. I u Toledu, a naročito u Madridu šunkarnice su sveprisutne. Imaju dvojaku funkciju: otvorene su kao delikatesne radnje suhomesnatih proizvoda i sireva uz šank, pultove i barske stolove, sa kojih se služe i stojećki jedu sendviči i kroasani sa šunkom, kobasicom, pohovanim kolutićima lignji ili kačkavaljem koji najbolje “idu“ uz čašu hladnog točenog piva (cerveza), razume se.

Posle okrepljenja i malo hoda iza ćoška čeka ‘nakrupniji zalogaj’ Toleda. Dives Toletana (Bogata Toleđanka, na latinskom) nadimak je katedrale koja je jedan od najlepših primera visoke španske gotike, simbol grada i ponos Kastilje la Manče. Započeta je po uzoru na katedralu u Buržu, a onda doživela transformacije, onako kako su se menjali i rađali nova arhitektonska građevinska rešenja i umetnički stilovi kroz vekove. Kroz vekove? Jeste, katedrala je građena bezmalo 300 godina prilagođavajući se izmenama arhitekata, oplemenjena strpljivim kuckanjem dletima i čekićima vrhunskih majstora, uz škripu i od istrošenosti pucanje debelih užadi na srednjovekovnim dizalicama od 1227. do 1493. godine Gospodnje.

Foto: Francisco Javier Martín Fernández from Flikr

Posvećena presvetoj Bogorodici Mariji, katarka toledskog broda koji nikuda ne plovi podignuta je na mestu gde se nekada nalazila džamija koja je opet, adaptirana za islamske potrebe, preuređena vizigotska crkva. Diveći joj se iz neposredne blizine, ipak dovoljne i da 90 metara visok toranj i kupola stanu u objektiv, naslonjen na zid palate preko puta Gradske kuće, jedan sredovečni par iz Skandinavije uživa u prizoru okamenjene srednjovekovne Biblije. Zamišljajući kakav bi tek to bio prizor da nema skela i platna na koje se veru vešti restauratori, upućuju se ka ulazu namenjenom turistima. Glavni ulaz ima, kako je to gotička graditeljska praksa nalagala, troja vrata, tri portala: oproštaja – u sredini, poslednjeg suda – desno i pakla sa leve strane. Kroz središnji ulaz, okićenim tarhivoltama i ograđen gvozdenom kapijom još sa stepeništa, nažalost neće imati priliku da prođu osim ako jednoga dana ne postanu biskupi, što je malo verovatno, ili sačekaju neki veliki praznik ili događaj kada će crkveni velikodostojnici proći kroz njih.

Zadivljeno hodajući među džinovskim stubovima, pažljivo slušajući lokalnog vodiča, upućuju se pravo pred jednu od blistavih kapela, sakristiju u kojoj se čuvaju platna takvih majstora kao što su Ticijan, Velaskez, Karavađo i naravno El Greko, pažljivo obilazeći mermerne ploče po uglačanom podu ispod kojih leže monarsi i kardinali. Stigli su do srca katedrale i hora gde nad vernicima bdi romanička statua ‘Bele Bogorodice’ sa malim Hristom, kamena figura nepoznatog autora napravljena od kamena. Ono što je izdvaja od hiljada sličnih po katedralama, bazilikama i crkvama širom katoličkog sveta jeste njen magični osmeh razvučen međ tankim usnicama. Nju po bradi, sedeći u majčinom naručju miluje nasmejani Spasitelj. I tako već 700 godina, od početka gradnje katedrale pa do danas njih dvoje na neuobičajen i prisan način, osmehujući se pozdravljaju vernike i posetioce.

Foto: Antoine Taveneaux from Wikimedia Commons

Spiritualnost, visoka gotika i ukršteni rebrasti lukovi na tavanici katedrale nisu za svakoga, baš kao što nije ni Muzej srednjovekovnih sprava za mučenje. Za one sa malo više nerava i vremena, interesantna postavka ovog muzeja sa oko četrdeset sprava raspoređenih u pet prostorija, vratiće posetioce u doba Inkvizicije. I ona je bila deo Toleda, ni malo blistava, ali vrlo maštovita u inovaciji sadističkih metoda i naprava skrivenih pod plaštom hrišćanskih isterivača pravde i đavola.

U grupama ili individualno, turisti se istim onim pokretnim stepenicama vraćaju ka parkingu, ne bi li ih neki Hoze, Huan ili brkati Hulio vratio ka nekom madridskom hotelu, aerodromu Barahas ili ko zna, negde dalje, u Saragosu na primer.

Tada će prodavci, konobari i vlasnici prodavnica suvenira, mačeva, noževa i oklopa, tapas barova, restorana, kafića i poslastičarnica polako navlačiti rolo metalne cirade na izloge, unositi stolove, stolice, plehove sa poređanim magnetima… Tada će stanovnici Toleda moći malo da predahnu, odgledaju meč ‘Primere’, razmene koju reč sa ukućanima i pripreme se za novi dan među svim tim stvarnim srednjovekovnim kulisama. Noć pada na ostrvo Toledo.

Autor teksta: Aleksandar Mikić

Upoznajte i mavarsko nasleđe Kordobe, Bilbao – ponosito srce Baskije, i saznajte u čemu sve turisti greše u Madridu.

Brojne atraktivne destinacije upoznajte ovde.

Podelite ovaj članak...
436Shares
Podelite ovaj članak...

2 Komentara

  1. Un gran texto sobre una gran ciudad. Gracias 😊

    Pošaljite odgovor
  2. Hvala Vam Aleksandre na ovom predivnom putovanju. Posetih Toledo sedeći u parku.

    Pošaljite odgovor

Pošaljite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *