Da li se ovo jede? Čikankari…
Vreo juni, gotovo pedeset stepeni, me je inspirisao da odem na produženi vikend u Laknau (Lucknow), glavni grad pokrajine Utar Pradeš, koji je svega sat i po vremena leta udaljen od Delhija.
Po Indiji sam putovala kad god sam mogla, u želji da vidim i upoznam što više. Svaki grad i svaka pokrajina, baš kao i u svakoj drugoj zemlji na svetu, nosi svoju istoriju, koja se uglavnom bitno razlikuje od one susedne. Toliko je različitih ljudi, jezika, tradicije, istorije i svega ostalog da za tri života ne može sve da se obiđe i upozna. To ne znači da pojedinac ne treba da teži tome da vidi što je moguće više i za toliko proširi svoja znanja stečena mahom opažanjem.
Laknau i obavezan čikankari
Studenti kojima sam predavala, znajući koliko sam pasionirana i putovanjima i Indijom, su me pitali da li planiram da idem negde tokom praznika. Na moj, pomalo neočekivani, odgovor da idem u Laknau, me je jedna studentkinja oduševljeno posavetovala da kupim čikankari, što sam ja, bez dvoumljenja, razumela kao čiken kari (pileći kari).
Nije mi bilo najjasnije šta bi moglo da bude toliko specifično kod karija iz te regije, ali sam samo klimnula glavom i zahvalila se. Probaću, pa ću videti po čemu je specifičan.
Tri dana sam jurcala od jedne do druge arheološke iskopine, hrama, grobnica, kao i modernih arhitektonskih ostvarenja, a u pauzama se rashlađivala u hotelskom bazenu u pokušaju da tu aktivnost nazovem uživanjem… Nisam sigurna da to može da se nazove uživanjem na temperaturi na kojoj ključa svaka telesna ćelija. Mada, da sam birala da putujem samo onda kada su povoljni vremenski uslovi ne bih videla pola onoga što sam u životu videla. Dakle, da… Uživala sam!
Drugo veče odlučim da odem da, po preporuci, probam taj famozni pileći kari. Zamolim vozača da me odveze u restoran koji nudi lokalne specijalitete odnosno u neki restoran u kome bih mogla da probam preporučeno jelo. Oduvek sam smatrala da je najbolja hrana na mestu koje preporučuju taksisti i vozači, pa nije bilo razloga da ovaj vozač bitno promaši temu. Zbunjeno me je pitao zašto hoću da jedem baš pileći kari, da u gradu ima i druge hrane koja je daleko specifičnija za tu regiju. Vidno iziritirana, insistirala sam da me odveze negde gde ću da probam kari. Za kari imam preporuku, a ne za pile spremljeno na neki drugi način.
Povratak u Delhi
Po povratku u Delhi, i nastavku poslovnih obaveza, dočekala sam i grupu studenata odakle sam dobila preporuku za kari.
Oduševljeno, studentkinja koja mi je dala preporuku me pita da li sam kupila čikankari.
– Jesam, ali da budem iskrena nije ništa drugačije od onoga što mi je već poznato.
– O baš mi je žao da to čujem… Bila sam ubeđena da će vam se dopasti, pre svega zbog specifičnosti. Čikankari ne može da se nađe u drugim delovima Indije.
– Nije da mi se nije dopalo, samo nisam mogla da uočim nikakvu specifičnost. Možda je čak i malo ljući nego redovan kari.
– Jao! – ciknula je. – Vi govorite o kariju… Jelu?
– Pa… da. Čiken kari je kari koji se pravi od piletine, zar ne? – zbunjeno sam pitala.
Jedan od najpoznatijih stilova tekstilne dekoracije
– Ne, ne… Joooooj! – uhvatila se za čelo dok je ovo izgovarala. – Čikankari je vrsta tkanine koja je specifična za Laknau. To vam je tradicionalni stil veza! On je jedan od najpoznatijih stilova tekstilne dekoracije u Laknau. Sigurno ste videli svuda po gradu. Od njega se prave kurte, sariji, šalovi…
– Naravno da sam videla, ali meni je fokus bio na traženju pilećeg karija – počela sam gromoglasno da se smejem, nisam mogla da se suzdržim. – Meni je zaista to zvučalo kao da si mi rekla da probam kari.
– Trebalo je da potvrdim da li ste me razumeli. Možda da vam pokažem i fotografije. Nije mi palo na pamet da biste mogli pogrešno da me razumete obzirom da znam da vas generalno zanima indijski tekstil i da dosta poznajete tkanja, vezove, printove iz različitih krajeva Indije.
Još deset minuta sam kroz smeh prepričavala razgovor sa zbunjenim vozačem, imitirajući i njegov izraz lica i moju iziritiranost njime, koji mi je iznova postavljao pitanje o tome da li hoću da idem da kupim čikankari ili da jedem čiken kari, a da sam zapavo ja bila ta koja nije ukapirala o čemu se radi te sam mislila da mi bezveze u nedogled ponavlja jedno te isto, naravno sa idejom da ima dogovor sa nekim prodavcem, gurajući me u još veću ljutnju.
– Nema veze, biće još prilika… Makar smo se dobro nasmejale!
Autor teksta i fotografija: Nataša Razak
Skorašnji komentari