Holi #2
Drugi Holi po redu u Indiji sam čekala sa nestrpljenjem, i to punih godinu dana. Znala sam da je zabava zagarantovana, samo je bilo pitanje gde ću ga slaviti. Imala sam sličnu vrstu ushićenja koju sam imala pred dočeke Novih godina još kao klinka ili tinejdžerka. Da se ja pitam, Holi bi se slavio svakog vikenda. Taj praznik je prepun pozitivne energije, kao ni jedan drugi praznik za koji znam.
Holi – festival ljubavi i novog života
Holi je, zapravo, drevni hinduistički praznik koji slavi večnu i božansku ljubav Rade Krišne, supruge boga Krišne, te ga nazivaju i festivalom ljubavi i festivalom novog života, odnosno rađanja. Baš kao i dosta praznika u drugim religijama, Holi je vezan za mlad mesec, a proslavlja se u martu. Interesantan mi je podatak da je baš Holi bio poslednji dan kada bi ljudi grejali vodu da se kupaju. Nakon toga bi dani bili topliji. Voda se grejala tako što bi se u centru sela ili naselja zapalila vatra, na koju bi svi meštani grejali vodu. Deo su ostavljali za sutradan ujutru, dan kada osvane Holi. Predivna tradicija koju dosta pripadnika ruralnog stanovništva i dalje upražnjava.
Na dan Holija se svi međusobno mažu i gađaju prahom intenzivnih boja koje se nedeljama unapred prodaju na pijaci, najčešće na tezgama sa začinima.
– Možemo kod mene da se okupimo, ali na terasi – Žan-Mark je rešio da preseče beskrajno dogovaranje nas četiri žene u zbornici.
– Ali nema da mi prolazite kroz kuću i pravite džumbus! Sa stepeništa idete direktno na terasu i tamo ostajete dok vas ne izbacim napolje.
Mogu samo da zamislim izraz lica kada bi mu neko obojen i mokar prošao kroz stan, preko izglancanog belog mermernog poda. Znao je i on da će da se pokaje zbog ovoga što je predložio, ali više nema nazad.
– Dogovoreno! – ubacila se Kloi. – Skupljamo se kod vas u jedanaest.
Spremna – u punoj „ratnoj“ opremi
Puška na vodu, bela košulja koja ostaje za uspomenu, stare cipele, boje spakovane u ranac… Sve je spremno.
U punoj ratnoj opremi izlazim ispred zgrade da čekam Kloi sa kojom sam se dogovorila da me tuk-tukom pokupi na putu ka Žan-Marku. Nema više da me deca gađaju balonima punim vode bez posledica kao što je to bio slučaj prethodne godine. Tada sam bila novajlija u Delhiju. Nisam znala šta da očekujem, odnosno nisam znala kakvi su običaji uoči proslave Holija.
Usput držim pušku na taksimetru za slučaj da neko „otvori vodu“ na nekom od brojnih semafora do centralnog Delhija.
Dobro je da smo se organizovali ovako, iako svi unapred znamo da će Žan-Markova terasa još neko vreme biti potpuno neupotrebljiva, a on iziritiran. Na ulici, u rendom ekipi, nije baš uvek bezbedno, pogotovo za strankinje, pogotovo ako su same. Više puta sam od strane lokalaca bila upozorena na to, a kao glavnu strepnju su navodili pijane muškarce koji iskoriste gužvu da i malo „opipaju“ strankinje, a neki čak koriste hemijske pištolje za farbanje umesto bezbednih boja koje se koriste za proslavu Holija. Dakle, daleko je bolje otići na organizovanu proslavu ovog divnog praznika, ili to pak uraditi unutar stambenog kompleksa gde ga slavi komšiluk, najčešće u delu gde je park.
Doček domačina – crveni prah preko obraza i čela
Penjemo se na poslednji sprat gde nas, kao prve goste, dočekuje domaćin, koji nam je po savremenoj indijskoj tradiciji zalepio po šaku crvenog praha preko obraza i čela.
– Umesto da nas dočekate sa tanjirom punim latica cveća koje ćete kao pravi domaćin baciti na nas i poželeti nam srećan Holi na tradicionalni način, vi ovako… – kroz smeh sam rekla.
– Nema sa vama cveće, znam šta ćete da mi napravite od terase! – uzvratio je dobro poznatim tonom uz nezaobilaznu ironiju.
Zajedničkim snagama smo počele da bacamo boje po njemu, maksimalno skoncentrisane na to da mu obojimo kosu i obrve sa kojih će veoma teško ukloniti boje u narednih nekoliko dana intenzivnog ribanja.
Vrlo brzo nam stiže pojačanje u vidu Silvije sa mužem. „Naoružani do zuba“ punom kesom boja, sa vrata su počeli da bacaju boje po nama. Već nas je brojčano bilo dovoljno da se razbukti pravi rat na osunčanoj terasi. Bez milosti smo jedni na druge bacali boje, zalivajući ih vodom iz pištolja i pušaka, i kikotali se kao deca.
Dobrodošlica – kofa vode preko glave
Ludilo koje smo već uspeli da napravimo na terasi je prekinuo Žan–Mark:
– Stiže Dipti sa mužem.
– Puni kofu vodom! – viče Kloi.
– Vi ste potpuno pomahnitali – konstatuje Žan-Mark dodajući joj kofu.
Sa punom kofom vode se metalnim stepenicama penje tačno iznad vrata koja vode na terasu.
– Daj mi znak kada su tu! – ushićeno mi izdaje naredbu kako bi joj plan što bolje uspeo.
Nepun minut kasnije, veseli, nasmejani, čisti i suvi, Dipti i Sorab, puni entuzijazma prolaze kroz vrata i ne očekujući dobiju kofu vode preko glave. Dok su stigli da se opasulje već su, uz urlike, sa svih strana bili napadnuti bojama. Sorab podiže pušku napunjenu vodom u koju je sipao pozamašnu količinu crvenog praha i otpočinje paljbu koja je trajala naredna tri sata, sve dok nismo istrošili sve boje koje smo imali i lipsali od umora. Voda nam je svima lepo ujedinila džinovske mrlje crvene, žute, roze, plave i narandžaste boje u prahu i zabetonirala ih na koži za narednih nekoliko dana.
Atmosfera prepuna sreće i pozitivne energije
Nijedna fotografija i ni jedna priča vas ne može u potpunosti pripremiti za ovako haotičnu zabavu mazanja drugih bojama slatkog mirisa. Ovo mora da se doživi!
Beše to nekoliko sati potpunog odsustva razmišljanja o bilo čemu drugom nego o tome kako ćemo nekoga dodatno da obojimo ili zalijemo vodom, čineći zabavu sve više zabavnom i sve manje zaboravnom. Atmosfera je toliko bila prepuna sreće i pozitivne energije da rečima ne može da se opiše, a osmesi neizostavni.
Dok smo premoreni sedeli na pločniku terase i čekali da stignu pice koje smo naručili, pogledi su nam neminovno padali na najgore obojene delove lica onoga ko sedi odmah pored. Nagomilana crvena boja u Kloinom uhu i masa ulepljenog ljubičastog praha na delu prirodno plave kose koji se nazirao ispod marame kojom je prekrila glavu kako bi izbegla fleke po kosi mi je izazvao napad smeha. Već sam zamišljala kako tako obojena glumi strogoću u učionici.
– Šta se meni smeješ, pogledaj na šta ti ličiš – jedva je izgovorila usled napada smeha kojim sam je zarazila.
– Ali ja imam crnu kosu – odgovaram zadovoljno, kao da sam pokupila trofej.
– Imaš, ali imaš i zagarantovanu šminku za narednih nekoliko dana. Ne znam kako ćeš da skineš te naslage boja sa lica i vrata. O rukama da ne govorim…
Zaista smo svi izgledali kao da smo upravo izašli iz video igrice. Ne zna se na kome su smešnije izgledali tragovi boja. Niko ovde više nije izgledao kao profa, makar ne po ustaljenim standardima.
Najduže tuširanje u životu
Nekako smo, zajedničkim snagama, delimično uspeli da saniramo štetu koju smo napravili na terasi i polako se uputili ka svojim kućama kako bi svako svoju štetu sanirao.
Beše to najduže tuširanje u mom životu… Više od dva sata i nekoliko različitih vrsta sapuna kasnije, i dalje sam čistila tragove pre svega sa lica i ruku ne bi li se upristojila dovoljno da sutradan mogu da odem na trodnevni kongres za koji sam već potvrdila učešće. I dalje sam bila ružičasto-crvena, a činilo se da će tako i ostati narednih par dana. Nije bilo načina da u potpunosti uklonim fleke.
Ipak, ostaće mi ovaj dan upamćen kao jedan od najlepših u Indiji… Najmanje do narednog Holija kada se neminovno očekuju nove uspomene za moju fasciklu pod identičnim nazivom.
Autor teksta i fotografija: Nataša Razak
17. maja 2023.
Sreća, pozitivna energija i svaki put mnogo žrtava intoksikacije, nažalost. Ipak, Holi je Holi, i slavi se naveliko… Indija je ipak jedna, i jedinstvena, u svemu. Jedna od zemalja sa najviše kontrasta, a za koji mesec će prestići i Kinu kao najmnogoljudnija. Ali ono što kažu svi koji su bar jednom bili, život im se deli na pre i posle Indije. Idem i ja na jesen, Royal charter service letom za Kalkutu, pa posle, videćemo… Nadam se da se neću razočarati.
17. maja 2023.
ja sam koristila njihove usluge, iznajmili avion sa prijateljima…neces se pokajati