I nadvožnjak je krov
Predajem na privatnom singapurskom univerzitetu u centralnom delu Delhija, šta god pojam centralnog Delhija podrazumevao.
Delhi je, zapravo, sačinjen od nekoliko centara, a svaki od njih je jednako bitan. Svaki predstavlja žarište zbivanja mikro-zajednica, čiji skup broji bezmalo dvadeset miliona stanovnika.
Postoji Stari Delhi, koji je, osim starog dela grada, kao što mu i ime nalaže, i jedna od glavnih turističkih atrakcija, ali i fizički u srcu grada. Pored toga postoji administrativni deo Delhija, koji se prostire od užurbanog Konot plejsa (Connauh Place), koji ujedno predstavlja granicu između starog i novog dela grada, prema jugu. Tu su, uz široke bulevare, smeštene gotovo sve državne administracije, ambasade, kulturni centri, muzeji i spomenici.
Južni Delhi je deo grada koji je prećutno „rezervisan“ za takozvani „haj klas“. Tamo, kažu, stanuje elita. On je centar za sebe, jer ljudi koji žive tamo mahom ne idu u druge delove grada nego se dolazi u njihov poš-komšiluk, iako su mnogi delovi južnog Delhija jednako zbijeni, zapušteni i prenaseljeni kao i recimo severni. No, to je zasebna tema.
Zapadni i severni Delhi imaju sličnu filozofiju kretanja kao i južni Delhi, premda tu žive oni „siromašniji„, i to baš tim redosledom. Stanovnici zapadnog Delhija se smatraju siromašnijim od onih koji žive u južnom delu grada. Stanovnici severnog Delhija se smatraju siromašnijima od onih koji žive u zapadnom Delhiju, bez obzira u kakvim uslovima žive. Odatle ide i klasifikacija koja, pored klasifikacije kastama koja još uvek postoji u Indiji, po automatizmu svrstava stanovništvo indijske prestonice u određenu društvenu kategoriju.
Tamo gde je nadvožnjak krov
Nepripadajući, leteći Indijci, oni bez zvaničnog krova nad glavom se, pak, nalaze svuda po malo. Uglavnom tamo gde smatraju da će moći da se sklone od jakog sunca i nepodnošljive vrućine tokom leta, jakih kiša tokom monsuna, kao i ne tako naivne zime. Uglavnom se smeštaju ispod mostova i nadvožnjaka, koji im daju nekakav osećaj krova nad glavom, a svakako zaklona od vremenskih nepogoda. Oni koji su uspeli malo da se snađu u životu da voze rikšu ili prodaju nešto, na neki način ipak uspeju da organizuju najčešće kartonsku udžericu na mestu gde već postoje kartonska naselja, poznatija kao favele.
Jedno takvo mini-naselje se nalazilo tačno ispred fakulteta na kome sam radila, smešteno ispod nadzemne železnice kojom ide plava metro linija. Sa prozora zbornice smo mogli videti decu, koju je, činilo nam se, i Bog zaboravio, čiji broj niko od nas nije mogao tačno da ustanovi, kako veselo trčkaraju po goloj, suvoj zemlji, gde, po svoj prilici, trava odavno više ne raste. Kakav kontrast! – pomislih.
Sa jedne strane zidova među kojima sedimo se školuju deca milionera, čak i miljardera, čiji su vozači parkirani u luksuznim automobilima čekajući da mladi naraštaji završe sa univerzitetskim obavezama za taj dan, kako bi ih bezbedno i udobno odvezli do njihovih luksuznih vila, a sa druge strane žive deca na ulici. Musavi, zarozani, ovi mlađi nemaju čak ni veš, u obući nikada nikoga od njih nisam videla, rukama kopaju rupe u suvoj zemlji kako bi tamo zauvek ostavili sadržaj bešike ili creva. Čekaju da se upali semafor da bi užickali od vozača koju kovanicu ukoliko se prethodno ne zaigraju toliko da zaborave i na semafor i ono što bi eventualno mogli da dobiju. Spavaju podno debelog, betonskog stuba koji nosi most nadzemne železnice.
A kada dođe zima…
Prošlo je leto, prošao je i monsun. Bila je milina gledati ih kako tokom monsuna veselo trčkaraju pod ogromnim kapima tople kiše i igraju se neke mnogo važne igre. Nikada nisam videla da se neko od njih posvađao ili potukao, a bilo ih je petnaest, možda dvadeset. Možda i više.
Kako je došla zima, tako ni meni, a ni nikome od mojih kolega nije više bilo zabavno i slatko da ih gledamo kako se bosi, zamotani u bušnu, ofucanu staru ćebad, kreću po javnom prostoru koju nazivaju svojim domom.
– Kupila sam jabuke za ovu decu da im odnesem danas kada budemo išle na ručak – kažem mojoj koleginici Silviji. – Žao mi je da ih gledam ovakve.
– Da li znaš hindi toliko da ih pitaš da li im treba nešto? Možda nešto od odeće – dodaje Kristin.
– Mogu da probam – odgovaram, iako ne volim upotrebu ovog glagola. Oduvek mi je u njegovom prizvuku nedostajalo ambicije, čak i one elementarne. – Neće biti gramatički skroz ispravno, ali ako uspem da dobijem kakav-takav odgovor, dobiću i odgovor na pitanje da li su me razumeli.
Prelazimo ulicu i stižemo do troje dece koja čučeći, sa hrpice ređaju kamenčiće u niz, pretpostavljam sa ciljem da unapred zamišljena linija do kraja igre dobije određeni oblik.
Pružam im dve kese sa sveže opranim jabukama. Ozarili su se i pohrlili da što pre uzmu po griz.
Imamo sve što nam treba
Iz daljine nam prilazi žena, verujem majka makar jednog od troje dece, koja uz osmeh odmahuje jednom rukom, dok drugom pridržava bebu koju hodajući doji. Na sebi je imala žuto-narandžasti sari geometrijskih šara, neobavezno umotanog oko struka i neravnomerno podešene dužine. Preko sarija je nosila stari muški otrcani braon džemper sa zelenim štraftama, ali samo sa jednom rukom u rukavu. Druga strana džempera je bila prebačena preko ramena i, ne tako davno rođene, bebe koju je držala u levoj ruci. Širokog osmeha spušta glavu u poklon, ruku kojom nam odmahuje spušta preko grudi i govori da ne treba.
– Treba, treba – dodajem. – Jabuke su za decu!
– Ne treba… Dobro je njima – i dalje ne skida sa lica zadivljujuće beli osmeh.
– Da li vam treba nešto od garderobe? – pitam, u nadi da me je razumela. – Odeća – ponovim na hindiju pokazujući na svoj džemper.
– Ili ćebad? – dodaje Kristin.
– Ne, ne… – kao da se branila. – Ništa nam ne treba. Imamo sve što nam treba.
Okrenem se ka Kristin spuštene brade i obrva koje su, čini mi se, stigle do korena kose:
– Deca su gola… Kako im bre ne treba ništa?
– Treba sigurno, možda joj je neprijatno.
– Ne znam šta da mislim…
Okrećem se ka mršavoj ženi:
– Hrana? Da li vam treba hrana?
– Ne treba ništa – i dalje mi se osmehuje.
– Delujete toliko srećno, zaista – dodaje Kristin na perfektnom engleskom sa akcentom australijske buržoazije. – Svi smo primetili da su vam deca uvek nasmejana i da se tako lepo igraju.
Žena se osmehnu klimajući glavom pretvarajući se da je razumela. Spušta pogled ka klincima koji su već uveliko uživali u jabukama, ne pridajući mnogo pažnje ovoj našoj ćaskalici.
– Dobro, idemo mi onda… – tiho je rekla Kristin.
Mahnule smo im i ćutke prešle ulicu.
Prokletstvo savremenog društva
Ćutale smo još neko vreme hodajući ka restoranu u kome se služi južno-indijska hrana. Pokušavala sam da odagnam utiske od ispod podvožnjaka. Uopšte, sa cele raskrsnice, iako sam paralelno aktivno razmišljala o pirinču sa ukusom limuna uz dodatak kuvanog kikirikija i sveže napravljene dose (palačinka napravljena od pirinčanog brašna) koji ću da naručim kroz desetak minuta. Tek nekoliko desetina metara pre nego što smo stigle do restorana tiho, sa dozom stida, stanem i prokomentarišem:
– Ne znam za vas, ali mene je sramota što smo mi ovako razmaženi. Svi smo nesrećni zbog nečega, a ona deca… Gola, bosa, musava, kopaju zemlju da bi kakili, a nasmejani i ništa im ne treba. Jebem ti život!
– To je, izgleda, prokletstvo savremenog, potrošačkog društva – odgovara Kristin. – Mi smo navikli na komfor koji oni i ne poznaju niti mogu da zamisle.
– To je kao kada se rodiš slep, ne znaš kako izgleda kada vidiš – dodaje Silvija. – Mnogi se i razočaraju i upadnu u depresiju ako im se kasnije u životu omogući da vide.
– A mi smo u kanalu kada nema veličine cipela koje su nam se dopale i ako nemamo deset kaputa koji vise u ormanu. O drugim hirovima da ne govorim… Kakva smo mi stoka od vrste!
Jedna od većih životnih lekcija
– Indijci imaju veoma interesantnu životnu filozofiju – nastavlja mirno Kristin. – Kao što znamo, oni veruju u reinkarnaciju. Ali ako se rode u ovako siromašnoj porodici i žive u ovako siromašnim uslovima, oni veruju da postoji razlog za to i da će u narednom životu dobiti nagradu za to. Ne dešava se tako često da izvrše samoubistvo kako bi se rešili bede, jer veruju da će im samoubistvo doneti kaznu u narednom životu. Žive srećno svoje živote i ne opterećuju se, posebno ljudi koji, kao ova porodica, nemaju mnogo obrazovanja. Zapravo ga, izgleda, nemaju uopšte.
– Ne znam za vas, – dodajem – ali ja sam upravo dobila jednu od većih životnih lekcija, i to za svega nekoliko minuta verbalne razmene sa ženom koja nema ni dana škole, koja živi ispod metro linije, na jedva-hindiju koji još uvek naklapam.
Autor teksta i fotografija: Nataša Razak
Skorašnji komentari