Top 10 mističnih građevina Evrope
Ako su reči mistično, onostrano, nadrealno, mračno… deo vašeg vokabulara, a rado biste se i na putovanjima susretali sa ovim pojavama, proverite da li na listi koja sledi ima nečega za vas!
1. Mirandin dvorac u Belgiji (Miranda Castle)
Estetika pustoši
Čudno, ali velelepni Mirandin dvorac su svi zaboravili: već 23 godine to je turistička atrakcija belgijskog Selesa koju niko ne pokušava da otkupi, preuredi i oživi. Svi od tog dvorca beže, izuzev umetnika i fotoreportera koji u njemu vide nepresušni izvor inspiracije. Jedni u njemu nalaze metaforu izgubljenih vrednosti koju je doneo Drugi svetski rat, budući da je u to vreme građevina služila kao logor. Drugi vide savršeno uništenu sliku jednog starobelgijskog plemstva – stablo Liedekerke-Beaufort familije koja i danas vodi spor sa opštinom oko toga čiji je dvorac.
Svi koji dublje zađu u ovu predivnu ruševinu mogu da dožive i susret sa nadrealnim, kažu psiholozi. Oni su istražujući individualno nesvesno (snove, halucinacije i delirijume) došli do zaključka da ako postoji jedno mistično mesto koje nas može povezati sa našim najdubljim tajnama onda je to mesto poput Mirandinog dvorca, koji je pre požara koji ga je zadesio početkom devedesetih godina prošlog veka bio sirotište. Još ranije, tamo su se napasale životinje jer je služio kao farma. Belgijski sociolozi odbacuju mogućnost koja se neodoljivo nameće – da u Mirandi ima duhova. Ali misle da to mesto, skriveno u šumama kao neka zagubljena dragocenost, pokreće niz društvenih pitanja moderne Evrope: Gde je mera naše zapuštenosti i dokle možemo podnositi ružne slike o samima sebi?
Miranda (19. vek) je čedo inventivne moderne engleske arhitekture: glamurozni enterijer, elegantni foajei i stepenište, visoki, dekorisani plafoni. Ali sve je to vandalski razrušeno. Postoje table sa upozorenjima u koje se prostorije više ne može kročiti. Nažalost, diveći se i ovako upropaštenoj Mirandi ne ostaje nam ništa drugo nego da je pretvorimo u mračno zadovoljstvo koje boli, ali od kojeg zastaje dah. Možda su tragične sudbine ovog prostora trajno odredile i njegov sadašnji izgled. Gurnuvši nas tako u neželjenu polemiku sa precima. U ambis pun mistike i bekstva od racionalnog, u maglama Selesa.
2. Magična vrata u Italiji (Magic Door)
Izazov onostranog
Alhemijska vrata su, naizgled, samo dekor jedne vile koja se ne razlikuje mnogo od drugih rimskih vila iz 17. veka. Prilično su malih dimenzija i nisu primer velelepne arhitekture. Ali ono što ih pozicionira u sam vrh ove top liste jesu njena, po svemu sudeći, mistična svojstva i događaji koji se vezuju za njih. Godine 1678. Markiz Palombara, vlasnik vile i alhemičar, angažovao je za izgradnju vrata arhitektu Đana Lorenca Berninija, čiji će život ubrzo biti okončan zbog ispijanja otrova. Bernini je, veruje se, na vratima ispisao tajnu formulu za proizvodnju zlata, koju strogo čuvaju egipatska polubožanstva. Jedan od natpisa na latinskom glasi: „Ako ste ovde seli ne idite. Ako niste seli – idite.“ To je aluzija na potpunu posvećenost koja je potrebna ne bi li se dešifrovala čudotvornost ovih vrata.
Neki mistici su uspeli da otvore Magična vrata, što im je obezbedilo nešto što ezoterija zove zlatnim vekom, kažu spisi vile Palombara. Oni su doživeli alhemijske mutacije i duhovna savršenstva. Neke legende idu tako daleko da su, navodno, oni najposvećeniji i fizički nestajali sa druge strane vrata. Iza njih su ostajali samo papiri sa ispisanim zagonetkama i misteriozni biljni prah, koji je deo rituala. Velika imena alhemije, poput Gustinijana Bona, svedoče da su ispred vrata vršeni i obredi pretvaranja predmeta i biljaka u zlato.
Istorijski je potvrđeno da je Markiz Palombara znanje o mistici crpeo iz jedne alhemijske laboratorije u Švedskoj (palata Korsini), gde se, prema lokalnim izvorima, uticalo da se kraljica Kristina magijom preobrati u katolkinju. U to ime podignuta su Alhemijska vrata u Rimu. Danas se slične laboratorije i poznavaoci nedogmatskih učenja zaklinju u Meku alhemije na trgu Vitorio, u „Porta magicu“. Kažu: „Spektakl zlatnog portala doživeće samo oni koji otvore duhovne oči“.
3.Kelenfold elektrana u Mađarskoj (Kelenfold Power Plant)
Prostor apokalipse
Kada je Budimpešta pre jednog veka dobila ultramodernu elektranu (izvanredni eksperiment perioda secesije) bila je to ulaznica u tehnološki razvijena društva Evrope. Sada je elektrana prepuštena zubu vremena i van pogona. Gledajući taj fenomenalni prostor postavlja se pitanje odgovornosti prema kolosalnim i skupim objektima od nacionalnog značaja prošlog veka, koji su u jednom trenutku izgubili tehnološku utakmicu.
Čini se da jedino produkcijske kuće nalaze pametna rešenja kad je reč o Kelenfoldu: tamo je snimljeno nekoliko filmskih scena (apokaliptičnih žanrova) i pregršt muzičkih spotova. Elektrana je od svog zatvaranja 2005. godine u privatnom vlasništvu i mogla bi u budućnosti da postane skladišni depo, čime bi sva arhitektonska lepota izgubila sjaj. Time bi bili osporeni njeni tvorci – Kalman Rajhl i Viržil Borbiro, koji su dizajnirali prostor inspirisani talasom doba elektrike. Njihova futuristička vizija praćena nizom inovacija u primenjenoj tehnologiji (najviše na polju razvoja generatora) ostala bi u senci robe i kapitala. Ali, to je danas uobičajena slika kad govorimo o starim industrijskim objektima čija je era prošla. Njihov radni život se završava već na ulazu, pred zaključanim kapijama.
Ali, možda pojedini arhitektonski organizmi nastavljaju da žive bez obzira na okolnosti koje ih naizgled bezobličuju. Jer, uvek će biti umetnika koji baš na takvim mestima žele da stvaraju? Reditelj Fredi Frensis, koji je snimao u Kelenfoldu, smatrao je da to mesto podstiče kreativni naboj i da se ne može govoriti o njemu samo kao o filmskom setu. U tom prostoru osećate se kao da ste vi sami u filmu i tu je njegova najveća mistika, mislio je. I nije slučajno da se nalazi na mapi najmisterioznijih objekata brojnih turističkih vodiča i pod budnim okom foto-objektiva. Uostalom, čini se, tu postoji nešto što nadilazi očaravajuću arhitekturu. Kelenfold kao da skriva nešto nadljudsko.
4. Zamak Višering u Nemačkoj (Vischering Castle)
Na tragu idealnog
Postoje srednjovekovni zamkovi Nemačke koji nam dugo mogu napajati oči. A uživanje se upotpunjuje kada vam i njihovo prirodno okruženje podjednako zaustavi dah. Primer takvog sklada je Višering u Minsteru. Bio je dom slavnih vitezova čiji su oklopi i oružja danas deo galerije. Nakon što ga je zadesio požar u 16. veku, zamak je renoviran i u njemu je ostao deo vrednog zidnog slikarstva i nameštaja. Kao građevina, Višering je savršeno kompaktan. Sagrađen je na dva dela ostrva, zaštićen visokim zidom i kao da pluta na vodenom šancu koji ga okružuje. Toliko je popularan da se u njemu stalno organizuju izložbe i kulturna dešavanja, stari trezor funkcioniše kao restoran, a postoji i tradicija viteških igara za decu. Kada ste tamo imate osećaj da ste u nekom drugom veku. Pri čemu se mrak srednjeg veka ne oseća.
Izgradio ga je biskup Von der Mark, koji možda nije očekivao da će zamak biti toliko lep. On je zamislio da Višering jednostavno posluži kao dobra odbrambena zgrada, ali i poligon za nove napade (poznato je da područje Minstera obiluje dvorcima iz kojih se međusobno ratovalo). Međutim, ovaj zamak je dobio i neobičnu duhovnu dimenziju. Jedan manji, ali zanimljiv, teološki kružok divio se lepoti Višeringa i širio ideju da ako građevina (sa okolinom) čini savršeni spoj umetnosti, arhitekture i prirode, cela je u službi vere i morala, onda je moramo posmatrati kao sopstveni ideal. Govorilo se da svi koji u zamku žive mogu samo da budu ponosni, ali istovremeno poniženi pred činjenicom da je njihov prostor savršeniji od njih. Višering je, dakle, jedan od primera gde je jedna utilitarna zgrada dobila filozofsku dimenziju i postala inspiracija. Dok danas, bilo da je nad Višeringom sneg, sunce ili se smrkava, on i dalje deluje magijski idilično. Spreman da ponovo postane ideal nekoga ko više ne može živeti u njemu. Ali ga može gledati.
5. Halgrimurova crkva na Islandu (Church of Hallgrimur)
Visoka muzika
Ovaj biser moderne ekspresionističke arhitekture dominira Rejkjavikom i predstavlja, možda, najprepoznatljiviji gradski simbol. Arhitekti Samuelsonu je trebalo 38 godina da dovrši crkvu, a poseban izazov predstavljala je izgradnja tornja sa čijeg vidikovca (sa 74,5 metara visine) puca izvrstan pogled na grad. Građevina je posvećena luteranskom svešteniku i pesniku Halgrimuru Petursonu. Pred njom stoji kip Lejfura Eriksona, poklon SAD-a Islandu za stogodišnjicu postojanja. Specifično dizajnirani oblik i svetla boja crkve asociraju na težnju ka uzvišenosti. Spada u najviše sakralne objekte sveta.
Gradnja crkve završena je 1986. godine, a šest godina kasnije stanovnici su mogli da začuju nešto vanserijski. Postavljene su impresivne orgulje koje u tako napravljenom prostoru zvuče neponovljivo. Otvoreno je novo poglavlje u duhovnoj muzici. Čitav repertoar duhovne muzike sada se čuje na nov, do sada najmističniji način. Kako kažu muzikolozi: ovo je mesto gde se dozvoljava čistoj lepoti da zasija kroz muziku kao simbol svega onoga što je kod nas često samo ovlaš prisutno kao božansko. Blago i neprimetno, u svojoj potpunosti, ta muzika može se uzeti kao nešto što je Betoven smatrao „izmamljenim iz vazduha“, misleći na duboku lepotu kojoj je sam težio. No, u slučaju Halgrimurove crkve uvek se mora govoriti o spoju arhitekture i muzičkog čina ne bi li se, kako misle i turisti i vernici, osetila mistika tog prostora.
Mnogo šta što se dešava u okolini ovog očaravajućeg objekta uslovljeno je njegovim kolosalnim razmerama: crkva u pozadini kao sjajan dekor mnogih urbanih dešavanja, u bilo kom dobu dana. Ali, nekako, uspeva da pri tom ne deluje pretenciozno kakav je slučaj sa mnogim velikim građevinama, već sasvim prirodno i monumentalno. A to je važno kada govorimo o simbolima jednog grada (zemlje) i njihovim višesmislenim dimenzijama.
6. Idealna palata u Francuskoj (Ideal Palace)
Iznenadni blesak
Možemo li se jednog jutra probuditi sa novim, velikim darom da bi nam mogao pozavideti jedan Pikaso i najveći svetski umetnici? Da je tako nešto moguće svedoče meštani Otriva u istočnoj Francuskoj. Oni su 33 godine posmatrali lokalnog poštara Ferdinanda Ševala kako potpuno sam, obuzet neobičnom energijom, gradi svoju kulu od snova.
Sam Ševal je govorio kako se jednom spotakao o kamen kome se stao diviti kao prirodnom remek-delu. A onda je, videvši da u blizini ima sličnog kamenja, odlučio da pomoću njih kreira svoj novi dom. Uporedo je raznosio poštu i bio neimar bez prethodnog iskustva u građevinskim poslovima. Ređao je kamen na kamen malterom, a kolicima nanovo donosio najbolje komade u svoje dvorište. Ševal se toliko zaneo da je na objektu stilizovao elemente tajlandskog hrama, egipatske katakombe, hinduističkog svetilišta, džamije, starogrčke arhitekture i biblijske motive. Nazivali su ga, te davne 1879. godine ludakom koji umesto da spava, i noću radi uz naftnu svetiljku. Ali posle 33 godine cela zemlja ga je proglasila za genija koji je uspeo da stvori prostor gde se na mističan način sreću Deva Marija, hindu-božanstvo i egipatska mumija. Nije trebalo mnogo da ovu građevinu Francuska Vlada proglasi zvaničnim spomenikom. Pitali su poštara da saopšti ime novoj atrakciji, što je ovaj prepustio državi. Tako je nastala Idealna palata. Posle toga, Ševal je odlučio da pored Palate podigne još i grobnicu za njega i suprugu sa idejom da na počinak odu poput starih Egipćana.
Premda se Idealna palata smatra delom naivne arhitekture, očaravala je brojne umetnike (poput Pabla Pikasa) i pripada svetskoj kulturnoj baštini. Ta kula stoji kao živi dokaz neverovatne snage prirode koja se izlila u jednog čoveka čiji nas zapis iz dnevnika zanimljivo inspiriše: „Šta drugo ostaje onome ko stalno radi jedno te isto ako ne da sanja i da neke snove oživi.“
7. Rubjerg Knudeov svetionik u Danskoj (Rubjerg Knude Lighthouse)
Poetski memento
Kada je davne 1899. godine projektovan ovaj objekat nije bilo nikakvih nagoveštaja da će se kopno povlačiti i da će vetar nanosima peska stvarati dine oko svetionika, ukopavajući njegovu bazu. Prvo svetlo sa njega je zasijalo 1900, da bi kasnije došlo do erozije tla i do danas svetionik tone u proseku po tri metra godišnje. Ministarstvo za kulturu Danske je sedamdesetih godina prošlog veka predložilo da se svetionik sa okolnim objektima koristi kao muzej. Kao takav, zvanično je zatvoren 2002. godine, a prateći objekti su porušeni.
Ovaj biser na obali Severnog mora izgrađen je na najvišoj tački litice i 200 metara od obale. Prvobitna visina svetionika je iznosila 23 metra. Godinama su bezuspešno ulagani napori da se građevina spasi, što pošumljavanjem, što sejanjem trave. Dine su nekad bile toliko visoke da je bilo nemoguće videti svetlost sa mora. Vremenom se odustalo od borbe i svetionik je zauvek pogasio svetla. Predviđa se da će do 2023. godine biti potpuno ukopan u pesak. Jasno je, neće to biti usamljen slučaj da jedna kula bude prepuštena ironiji sudbine i da umesto koristi koje bi trebala da ima – dobije neshvatljivu kaznu. A teško je govoriti o tome da li su bili krivi građevinari ili neočekivana erozija tla. Sada je svejedno.
Danas, međutim, svetionik je motiv moderne poezije, javljajući se kao aluzija na savremenog pojedinca. Rubjerg Knude je metafora individue koja besmisleno čeka svoj kraj. Jer, šta se dogodi kad pesak ima moć da vuče nadole i kad se svetlo ugasi pre stvarnog kraja? Pa, opet, ove možda bolne premise povešće spomenik do znatno šireg okvira koje je mogao imati. Tako, pripadajući svetu poezije koja je uvek puna mistike, Rubjerg Knude će produžiti svoj vek. Teraće nas da razmišljamo jesmo li mu slični.
8. Zamak Krojcenštajn u Austriji (Kreuzenstein Castle)
Više od kulise
Kada su pitali holivudske reditelje zašto baš na ovom mestu toliko vole da snimaju odgovarali su na razne načine, ali zanimljivo je bilo objašnjenje Volta Diznija koje otprilike glasi da bi ako bi želeo da nacrta idealan dvorac znao gde treba da ode. I, očigledno je, Holivud u Krojcenštajn ne dolazi slučajno. Česti gosti su zvezde poput Čarlija Šina, Donalda Saterlenda, Džuli Delpi, Nikolasa Kejdža. Pomenimo filmove kao što su „Stubovi zemlje“, „Tri musketara“, „Sezona lova na veštice“, „Senka mača“. Krojcenštajn je savršena filmska kulisa, što je istovremeno velika mana, jer ga turisti ne mogu posetiti dok je „snimanje u toku“.
Zaista snažna istorija pletena je na ovom mestu. Pre 12. veka utvrđenje je bilo rimska tvrđava, koja će potom biti pretvorena u dvorac sa najboljom tradicijom srednjovekovne arhitekture. Pripadao je bogatim Habzburzima, da bi ga posle tridesetogodišnjeg osvajanja Šveđani sravnili sa zemljom. Biva renoviran u baroknom (gotskom) stilu od strane uticajnog grofa Vilčeka tek sredinom 20. veka. On u zamku osniva Muzej srednjeg veka, gde obližnje Bečlije navraćaju da vide autentično oružje, riterske sale, srednjovekovnu kuhinju i ostalo (sve je dostupno i danas).
Postoji nešto na ovom mestu što prevazilazi ono što se podrazumeva pod kvalitetnim filmskim setom. Najzad, Krojcenštajn nije pravljen zarad filma. On je poseban i bez kamera, naročito kada pun gotske mistike, u maglovito vreme, suvereno dominira predelom. A opet, živi po merilima sadašnjosti koja ne uspeva da ga preobliči. I stalno se nameće kao jedan misteriozni arhitektonski organizam. To je jedna od onih tački koje istorijske okolnosti ne mogu da sruše, pa makar se stalno grad dizao iz pepela. Ovde se oseća da je uvek postojao život i da se, možda baš zato, tako uspešno prenosi i na filmsko platno. Ima u ovom mestu nečeg moćnog i egzaltiranog. Nečeg tajanstvenog što uspeva da prevaziđe čak i umetnost.
9. Crkva Gospe od isceljenja u Portugalu (Our Lady of Remedies)
Stepenice do neba
Postoje brojni hramovi koji su postavljeni „na vrh“ grada kako bi ga zaštitili od duhovne nevolje i podsećali kako vera uvek treba da bude uzvišena u odnosu na sve ostalo. Opet, neki hramovi su dizani na visine radi zaštite od čestih osvajanja, pa se tako mnogi nalaze na nepristupačnim liticama. Ima i onih objekata gde se smatra da: što je na većoj visini – to je bliži božanstvu. Slično tome, pred nama je crvka Gospe od isceljenja, u Lamegu. Stepenište kojim se do nje penjete trebalo bi da vas odvede direktno u raj ako imate čisto srce (tako je propovedao jedan lokalni sveštenik). Ne zna se zašto je baš sagrađeno 686 stepenica, možda je naprosto toliko trebalo do platoa crkve, ali slika celog prizora – od podnožja do vrha – izgleda toliko monumentalno da oduzima dah.
Građevina u baroknom stilu, čija unutrašnjost sakralno dokumentuje važne bogorodičine i biblijske momente, podignuta je krajem 18. veka na mestu srušene kapele koja nije mogla da opsluži sve veću količinu vernika. A još od 1361. godine verovalo se da je svetilište koje stoji na brdu mesto isceljenja. Više portugalskih arhitekata je učestvovalo u podvigu. I, zaista, crkva kao da je ilustracija mučeništva i visine koji su potrebni ne bi li se dotakao hrišćanski raj. Ali, ovaj put nagore izgleda nekako svečano. Posebno kada se formira dugačka litija 8. septembra (na praznik hrama) i put se ispuni kolonama vernika. To, kao i druga zanimljiva hodočašća, često oslikava snagu zajedništa. Međutim, putem se, konačno, svako penje sam.
Razume se, crkva Gospe od isceljenja poseduje i sakralnu i svetovnu dimenziju. Ona je turistička atrakcija prvog reda. Svejedno imamo li osećanje religioznosti ili ne, naš pogled je taj koji ostaje trajno fasciniran kolosalnim stepenicama i onim što se na njihovom vrhu nalazi. Tada, sve u okolini čini se zanemarljivim. Može se ići samo ka gore.
10. Zdanje Vudčester u Engleskoj (Woodchester Mansion)
Spektakl strave
Ova građevina je napuštena još u toku izgradnje u Viktorijanskom periodu, krajem 1873. godine. Razlog za tako nešto je delimično misterija što stručnjake ne sprečava da tamošnje rezbarije i arhitekturu smatra ponajboljim u tom periodu. Arhitekta je bio mladić po imenu Bendžamin Buknal, koji je uneo u objekat dosta francuskog stila i tako razvedrio tipične gotičke manire. Unajmio ga je Vilijam Lej, koji je nameravao da tu živi sa svojom porodicom i u okolini podigne kapelu. Govori se da je gradnja tekla dosta sporo i da je manjkalo radne snage. Na kraju je Lej preminuo, a niko, od i dalje bogate prodice, ga nije završio niti posećivao. Kasnije je ovaj dragulj arhitekture pripao Nacionalnom fondu koji tamo sprovodi zanimljive aktivnosti koje su najčešće u vidu dobrotvornih večeri. Tako je danas najpopularnija manifestacija koja se tamo održava – Dobrotvorna noć veštica.
Kažu da ne postoji bolje mesto u svetu gde se može tako uživeti u čitav mistični prostor i sopstveni kostim. Kuća je pretvorena u magijsku mapu gde se, u raznim prostorijama, kriju čudni sastojci potrebni za uspešno bacanje čini. A u tmini podruma sede veštice od kojih se uči zanat. U jednom delu nalazi se bar, u drugom diskoteka, u trećem sala za čaj i kolače. Vlasnici ne naplaćuju skupo karte za ovaj neobični pir koji se smatra možda najboljim događajem strave i užasa na Britanskom ostrvu. Organizuju se i grupni dolasci autobusima i sve je podređeno dobroj Halloween atmosferi. Ne možete se „igrati veštica“ ako ste mlađi od 18 godina i morate imati puno smisla za oblačenje ako želite da trijumfujete na takmičenju kostima. Ali, dolazak u Vudčester će vas svakako odmoriti od radnih, porodičnih ili fakultetskih obaveza. Tako je ovo zdanje nad čijom se ogoljenom konstrukcijom donedavno žalilo, danas prihvatilo svoju sudbinu i oblik. U predvorju maski i magije, ono više ne želi da bude dovršeno.
Još novih saveta pročitajte ovde.
Skorašnji komentari